Kad predvečer zapuše južni vjetar i zavrti mladu pšenicu na polju poput zelenog tepiha, ja znam da je došlo vrijeme za boravak u vrtu i mjesece obilja, radosti i opuštanja. Kao uoči nekog velikog događaja, krećem u ritualnu šetnju poljima i šumarcima i punim um i tijelo svježom energijom koju samo zemlja može dati. Sve uokolo miriše na humus. Tek uzorane njive i vlažni dah šumskog lišća miješaju se na toplom suncu u toliko prepoznatljiv miris. Taj će miris upiti svježe uzgojeno povrće. Pa kad u tim mjesecima zagrizemo svježu papriku i kad njezin miris prsne u nosnice, znat ćemo – stiglo je ljeto.

Moj vrt od kraja ožujka pa sve do početka listopada postaje moj dom. Ne samo da sam toliko često u njemu, kao u nekom dnevnom boravku na otvorenome, već i kad odem iz njega, moje su misli uvijek negdje među gredicama povrća, među aromatičnim travama, viticama buče i grmovima nevena i cinija. Ja sam u to ljetno vrijeme sva u drugom svijetu, i nije mi žao. Ali uz svu ljepotu i korist koju mi donosi, moj vrt ima i sasvim skrivenu mističnu stranu. Kad prođe ljeto, iza sebe uvijek imam nekoliko zanimljivih priča koje mogu ispričati ili zapisati kao iskustvo za neke nove slobodoumne vrtlare.

Rajčica na pijedestalu

Još u vrijeme dok nisam ni sanjala o vlastitu vrtu, na prozoru i balkonu ljeti sam uzgajala paprike i rajčice. Rajčice sam obožavala i kao ukrasne biljke, ali i kao vrstu koja se može uzgajati u najrazličitijim varijetetima. Uživala sam uvečer kad bih se vratila kući umorna, pa nakon hladnog tuša svratila u kuhinju da nešto pojedem. Za ljetnih vrućina postoji samo želja za nečim svježim punim vitamina, za tekućinom, za mnogo, mnogo tekućine.

A rajčica je biljka koja zadovoljava sve te potrebe. Prepuna je vode, njezina pulpa bogata je vitaminima i mineralima, a ako je termički obradimo, oslobađa se još veća količina likopena, prirodnog antioksidansa. I tako sam ja u to moje predvrtno vrijeme, a sve u oduševljenju prema ovoj zanimljivoj tropskoj biljci, odlučila kako ću jednoga dana kad budem imala vrt rajčicu postaviti na pijedestal uzgojnih prioriteta. I nije tome trebalo tako dugo, domognem se ja svoga vrta i već prve sezone sjetim se svoga starog zavjeta i svega što sam si nekoć obećala i krenem u akciju. Tražila sam po gradu, prekopala sve trgovine, sjemenarnice, trgovačke i vrtne centre, ali uzalud.

Na našem se tržištu moglo pronaći tek nekoliko komercijalnih sorti, i to redom F1. Ta oznaka, kao što bi neupućeni mogli pomisliti, ne označava ekstra kvalitetu poput Formule 1. Naprotiv, to je oznaka za hibridno sjeme, koje će vjerojatno dobro roditi, ali neće za sobom ostaviti kvalitetno sjeme. A stare sorte i skupljanje vlastita i kvalitetnog sjemena bilo je ono što mene zanima. Željela sam u svome vrtu vidjeti sve one zanimljive stare sorte kruškolikih, uvijenih, rascijepanih i jajastih formi crvenih i žutih paradajza. S tek tri siromašne vrećice sjemena vratila sam se kući i razmišljala što mi je činiti.PageBreak

kornelija
Nino Šoštarić kornelija
kornelija
Nino Šoštarić kornelija
Stare sorte i organska zaštita

Sjećam se da sam uvečer sjela za računalo i javila se mailom prijateljici koja živi u Londonu. Uz mnoštvo informacija iz rodnoga grada, spomenula sam joj i taj paradoks kako u Zagrebu ne mogu nabaviti nijednu sortu sjemena rajčice koja me zanima. Kako je i ona agronom po struci, nabrojila sam joj sorte, detaljno opisala što s njima planiram, kako ću ih uzgajati po strogim principima organskog uzgoja i kako želim vidjeti njihovu otpornost i nadmoćnost prema suvremenim sortama.

Već sam počela saditi presadnice zelja, sijati prvi grašak i uzgajati na prozoru u kući presadnice te jedine tri sorte rajčice koje sam pronašla u našim trgovinama, kad jedan dan na vratima zazvoni poštar s omanjim paketom. Nije trebalo dugo i ja sam već trgala ljepljivu traku i odmotavala svitak klobučastog papira. Sjećam se kako mi se u krilo rasulo mnoštvo vrećica sa zelenom oznakom organic, a ja sam tek letimično hvatala nazive koji su me razveselili kao malo što, malo kad u životu.

Pisalo je: Beefsteak, Black Russian, Andine Cornue, Royale des Guineau, Lily of the Valley – kakva predivna imena, poput lordova i anglosaksonskih princeza! No bila su to imena starih sorti rajčica, baš ono što sam tražila. U paketu se nalazila kratka poruka: „Draga, imala sam slobodan dan pa sam malo prošetala po rasadnicima. Nadam se da je to ono što si tražila. Sad napravi najljepši povrtnjak na svijetu. Divno je imati prijatelja koji te razumije“.

I stvarno, te 2009. godine u Hrvatskom zagorju izrastao je najljepši vrt rajčica na svijetu. Ograđene drvenom ogradom i prekrivene slamom, rasle su stare sorte rajčica, i to ni manje ni više njih 11. Uz drvene kolce uzete iz starog vinograda penjale su se biljke toliko bogate i grmolike da ih je trebalo nekoliko puta povezivati kako se ne bi srušile na tlo, a hraneći se bogatim kompostom stvorile su debele stabljike poput starih kupina koje je teško iščupati iz tla. Kako sam se odlučila uzgojiti stare sorte, i zaštita je bila potpuno organska.

Pripravak od mlijeka osigurao mi je zaštitu od gljivičnih oboljenja. Moja susjeda koja ima krave dala mi je pravo sirovo mlijeko. Prskajući takvu mliječnu otopinu preko lišća stvorila sam kiselo okruženje koje gljivice ne podnose. Osim skidanja nerodnih dijelova stabljike, došla sam do zaključka da je rajčice najbolje ostaviti na miru. Zalijevala sam biljke isključivo dolje u krugu od nekoliko centimetara kako bi se nježni listovi rajčice dobro ventilirali, a vlagu dobivali isključivo preko sustava korijenja.

Svi ti uzgojni procesi rezultirali su prelijepim zdravim plodovima koji su imali neki zaboravljeni okus i miris. Posebno bih uživala kad uđem među redove krupnih grmova i očešem ramenima biljke, a trenutak poslije me zapahne intenzivan miris eteričnog ulja, pikantan i snažan kakv samo može stvoriti stara sorta rajčice. Poslije, u kasno ljeto sakupila sam svoje sjeme i sada znam da više nikad neću tražiti ono što je sada zauvjek moje. Sjeme starih sorti.