„…ovaj ljudski život pojavljuje se nakratko, ali o onome što će uslijediti ili što je bilo prije ne znamo ništa.” – Časni, sv. Beda, engleski povjesničar i teolog, redovnik u samostanima sv. Petra i Pavla u Wearmouthu i Jarrowu.
Nepobitna činjenica koja prodire iz podsvijesti svakog ljudskog uma je ona o konačnosti života. Od vremena starih Grka bilježena je kompleksna povijest naših promišljanja i pokušaja odgonetavanja tajni života nakon smrti. Kroz nju se povlače pitanja na koja, uz sav naš napor i razvoj, još nismo pronašli definitivni odgovor. Ne samo postoji li takav spektar duhovnog bivanja, već i koliko je on povezan s našim trenutnim životima, razvijanjima i težnjama. Hoćemo li se prepoznati? Hoćemo li zajedno ponovno graditi odnose i razvijati se? Hoće li naši postupci za života imati težinu i kako ćemo ih kroz tu novu, nepoznatu perspektivu definirati? U kojem obliku i u kakvoj okolini bismo uopće mogli boraviti? Možemo li se uistinu razdvojiti od našeg fizičkog Ja i kako ga uopće otpustiti?
Kada govorimo o povijesti zagrobnog života, govorimo o težnjama, konceptima, vizijama onoga što bi moglo biti. Čemu se nadamo kroz vrijeme. O vrijednosti našeg osobnog zapisa djelovanjem i lika koji smo stvarali mišlju.
Od sedmog stoljeća prije Krista, ljudska se vjerovanja o boravku nakon smrti dijele na istovjetne sudbine bez obzira na odlike i ponašanje tijekom života. No, već i prije pojave kršćanstva, započelo je vjerovanje utemeljeno na normama fizičkog bivanja i društvenih djelovanja. Vrlina pokojnika određivala je njihovu sudbinu. Duša se u trenutku smrti vagala te je sukladno tome bila poslana u blaženstvo Abrahamova ili bačena u jamu Hada, ovisno o porijeklu vjerovanja.
Ujedno, počeo se razvijati i još jedan narativ. Onaj posvećen determinizmu vječne sudbine u trenutku završetka povijesti čovječanstva, a ne pojedinačnog života. Rani kršćani naime, fokusirani na iščekivanje povratka Isusa Krista, nisu se toliko bavili pitanjem vlastitog života nakon trenutnog. Za one društveno, politički ili ekonomski obespravljene, očekivanje skorog Kristova povratka ostalo je u prvom planu jer upravo njegov povratak znači nagrađivanje potlačenih, njihovo oslobođenje, a vječno kažnjavanje izrabljivačkog zla. Od početka trećeg stoljeća, kršćanska je tradicija obuhvaćala i koncept kojim se pojedinci sastoje od smrtnog tijela i besmrtne duše. Priča o životu nakon smrti postala je tako i dijelom povijesti ljudske težnje za pravdom.
Treći narativ, veže se uz reinkarnaciju, a koja je filozofski ili religijski koncept prema kojemu aspekt živog bića započinje novi život u fizičkom tijelu nakon svake smrti. Poznatija je i kao ponovno rođenje i dio je karmičkog, cikličnog postojanja. Prema ovim učenjima, najveći mentor individue je upravo njezin život koji pomaže duši rasti i doseći sjedinjenje s kozmosom, prosvjetljenje. Zanimljivo, vjerovanje u ponovno rođenje zagovarali su i Pitagora i Platon.
Bez obzira u kojemu od ovih vjerovanja se pronalazili, jedno je sigurno. Svaki dan koji nam je dan donosi nova saznanja i prilike za učiniti nešto kvalitetno za one koje volite, učenje i saznanja. Oni, koji više nisu dijelom naših života fizički, nošeni su u najdubljim dijelovima individualnog Ja. Jer su ga pomogli izgraditi. I kao takvi, kao temelji, ne mogu nestati. Mogu samo nastaviti rasti našim utjecajima na vlastitu svijest i život drugih.