Miroslav Krleža jedan je od onih istinski velikih autora, čija je grandioznost u stanju u nekima buditi divljenje i interes samo na temelju imena, dok u drugima već pri samom spomenu stvara averziju. U periodu života, tijekom kojeg se većina po prvi puta uistinu susreće s njegovom bogatom ostavštinom, ponekad zatitra neki buntovnički žar koji se suprotstavlja nametnutom, očekivanom, obaveznom.
Njega se upoznaje, prodire u toliko promišljene rečenične kompozicije u godinama koje ne nude znanje o stvarnom, izvanjskom svijetu van okvira koji su nam dostupni. Gotovo je nemoguće otkriti sve gradijente koje nudi i proniknuti u koncept svijeta koji je promatrao i bilježio. Sve, dok i sami ne iskusimo susrete s likovima koji i danas obitavaju, a koje je on tako vješto oslikavao. Dao dimenzije mesnatih bića koja izviru iz stranica i zaokupljaju naše misli poput nekih nepozvanih duhova vremena. Tada, u njima vidimo tragove sebe. Naših borbi, naših potraga.
Možda će vas ove riječi, citati, nagnati da ponovno posegnete prema policama s njegovim imenom i pronađete ostatke i naznake sebe, u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj stvarnosti, a koja vam je sada opipljiva i jasna.
“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.”
“On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.”
“Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svojih vlastitih uspomena!”
“Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek ima s vremena na vrijeme potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja...”
“Svi su se složili kako mi se nešto poremetilo u mozgu i kako sa mnom ne stoji baš najbolje ni najnormalnije bit će da sam poludio, kad sam prestao misliti njihovom logikom.”
“Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kinesku majoliku, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje….kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se u ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti.”
“Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka!”