„Mamaaa, uzela mi je majicu!“, „Mamaaa, ja sam prva rekla da sjedim naprijed!“, „Mamaaaa, ona me provocira!“ Ono što me najviše može izludjeti jest kad se moje kćeri svađaju. Prvo sam ih pokušavala miriti, onda sam ih pokušavala razdvojiti, onda bi ih sve kaznila, da bi na kraju jedino ja ostala nervozna i još satima uznemirena, a one bi se pomirile i nastavile igrati kao da ništa nije bilo. Planirala sam napisati tekst o braći i sestrama općenito, no to ne ide bez pisanja o sukobima. Jer sukobi među braćom i sestrama toliko su stvarni, česti i važni da djetinjstvo bez toga i nije moguće. Vjerujem da mnogi roditelji koji imaju više djece imaju jednak problem. Odrasla sam u obitelji s troje djece i sjećam se da su se naši roditelji uvijek jako uzrujavali kad bi se nas troje svađalo, a nas baš i nije bilo briga za to. Tad sam vjerovala da se jednog dana a) moja djeca sigurno neće svađati (pa ipak ću ja biti bolji roditelj od vlastitih) ili b) ako će se svađati ja se neću miješati, nema šanse, pustit ću ih da svoje sukobe riješe sami.
ALI...
Koliko god mi je predivan osjećaj kad vidim koliko su moje tri kćeri povezane i kako se smiju i imaju svoje tajne, toliko mi je užasan osjećaj kad čujem svađanje, vrijeđanje i vrisku. Imam poriv uletjeti i vidjeti što se zbiva te smiriti situaciju. To je jako teško i mnogi roditelji griješe kad pokušavaju smiriti svađu između braće i sestara. Sukobi među braćom i sestrama, kao što znamo, datiraju još iz pradavnih vremena, sjetimo se samo priče o Kainu i Abelu. Najžešći sukobi događaju se u ranom i srednjem djetinjstvu, a s vremenom se smiruju.
Zašto se djeca svađaju (pritom mislim na braću i sestre)?
Sva djeca imaju potrebu biti neovisna i superiorna. To je jednostavno tako. Svako je dijete jedinstveno i svako želi da bude po njegovu. Teško kontroliraju (ako ikako) svoje emocije i ponašanje te nemaju dovoljno razvijene vještine komuniciranja ili pregovaranja. Uzmimo za primjer dvije djevojčice od 8 i 9 godina od kojih jedna gleda omiljenu emisiju, a druga ušeta, uzme daljinski i promijeni kanal. Prva počne vrištati, druga počne bježati s daljinskim po stanu, prva je lovi, druga trči mami, itd... Znamo kako to dalje izgleda. Kad bi se radilo o ženama od 20 i 21 godinu, prva bi gledala televiziju, druga bi došetala i pitala: „Hej, što to gledaš?“ ili rekla: „Ima sad nešto što bih kratko htjela pogledati, smijem?“ Prva bi odgovorila: „Čekaj samo da mi završi ova scena koju gledam i onda slobodno promijeni kanal.“ Možete li zamisliti da djeca tako komuniciraju? Naravno da ne! Djeca su iznimno reaktivna što znači da trenutačno reagiraju na podražaje. Za razliku od odraslih, oni ne mogu oblikovati ni odgoditi svoje reakcije. Kod njih se sve postiže kroz suze, vrisku i znoj te najčešće uključuje trčanje po stanu. Zbog toga nastaju svađe. Svako dijete isprobava koliko je moćno, koliko je važno. Gdje će to isprobavati ako ne u vlastitom domu, s osobama s kojima je najbliže i koje ga neće zbog toga odbaciti? Roditelji na dječje svađanje ne trebaju gledati kao na nešto tragično već samo kao na proces izražavanja stava i mišljenja, odmjeravanje snaga i najčešće kao na nešto kratkog daha. Svađe se dogode u trenu i najčešće brzo prođu, a roditelji još dugo nakon toga ostanu s osjećajem poraza i uznemirenosti.
Red rođenja u obitelji
Red rođenja među djecom unutar jedne obitelji utječe na njihovo ponašanje i odnos, jednako kao i na odnos s roditeljima. Prvorođeno dijete u jednom je razdoblju, duljem ili kraćem imalo status jedinog djeteta u obitelji, jedinca. Imalo je nepodvojenu pažnju svojih roditelja. Sad, kad se rodi sljedeće dijete, taj se status mijenja iz jedinca u starije dijete. Pažnja roditelja odjednom je podijeljena, a iz gledano pozicije djeteta, pažnja roditelja je izgubljena. Zašto? Zbog koga? Zbog tog drečavog, vrištavog smotuljka koji je ukrao sve ono što je dotad pripadalo samo njemu. Kako bi pokušalo vratiti pažnju roditelja koju je izgubilo, dijete se može početi ponašati grubo prema mlađem djetetu, može se ponašati isto kao mlađe dijete i ući u regresiju ili može s ljubavlju prihvatiti mlađe dijete (no to se u praksi najčešće ne događa). Takav stav starijeg djeteta prema mlađem može trajati kratko, ali nije rijetkost da osjećaj zakinutosti zbog starijeg brata/sestre traje i cijeli život.
Braća i sestre bliski po godinama
Roditelji ponekad vjeruju da kad imaju djecu blisku po uzrastu, ona će se dobro slagati i ponašati isto, poput blizanaca. No ne treba nikad podcijeniti i najmanju razliku u godinama jer će je djeca uvijek itekako biti svjesna pa se starije dijete osjeća ugroženo zbog mlađeg, a mlađe često zna biti ljubomorno na „privilegije“ koje osjeća da starije dijete ima.
Razlike u temperamentu
Iz roditeljskog stajališta, u sukobima će više pažnje pridati djetetu koje glasnije plače i iskazuje emocije. No ne treba zanemariti da su djeca različita i da, dok jedno dijete bez problema može pretjerivati u iskazivanju svojih emocija, drugo istodobno može patiti u sebi. Isto tako, nije rijetko da jedno dijete provocira drugo, a kad drugo dijete vrati u obliku udarca, roditelji kazne dijete koje je udarilo a da i ne znaju pozadinu cijele njihove priče.
Sukobi koji traju do odrasle dobi
Najčešće se sukobi smanje do adolescencije. No što kad traju i u odrasloj dobi? To i nije tako neobično. Sukobi između braće i sestara, a naročito osjećaj koji su imali, zna ih pratiti zauvijek. Neki nikad ne zaborave, ili bolje reći, ne prebole, osjećaj da su ostali zakinuti, da su im brat ili sestra na neki način nešto oduzeli. Odnos snaga ostaje trajno utisnut u njihove identitete i takvo funkcioniranje traje i pojavljuje se svaki put kad se sretnu na obiteljskim okupljanjima, čak i kad su već odavno odrasli i vode potpuno samoaktualiziran i odvojen život. Ja sam bezbroj puta poželjela da svoju braću mogu upoznati tek sad, prvi put, bez svih naših utisnutih sjećanja na sukobe koje smo imali i načine na koje smo ih neuspješno rješavali. Jer odnosi koji se postave u ranom djetinjstvu ostaju isti, s istim pravilima te omjerima snage i vrijednosti, bez obzira na to koliko vremena proteklo od tada.
Što roditelji mogu učiniti?
- Nemojte biti sudac!
Iako je konstantno svađanje među djecom iznimno iscrpljujuće za roditelja, treba imati na umu da ih sukobi uče vrlo važnim životnim vještinama, npr. kako uspješno komunicirati i kako pomiriti različitosti. No kad je taj trenutak kad roditelj treba uskočiti i umiješati se u sukob? I kako? Ako se roditelj umiješa na autoritativan način, strogo, sukob će prestati, ali samo trenutačno jer djeca neće naučiti kako da sami biju svoje bitke ni međusobno, a ni kasnije u životu. Stoga, omogućite im da sami riješe, a vi možete pripomoći tako da smirite situaciju kako bi oni na mirniji način jedno drugome mogli izreći ono što žele ili ono što im smeta. - Odgajajte primjerom
Pripazite kako se sami ophodite prema ostalim ukućanima i kako i sami rješavate sukobe. Djeca uče primjerom, a ne predavanjima. Kako vi rješavate sukobe? Pjenite li se i svađate s partnerom zbog sitnica? Slušate li i uvažavate jedno drugo u komunikaciji? Je li vam cilj pobijediti ili pronaći rješenje s kojim će svi biti sretni? - Mama i tata su glavni!
Roditelji prirodno imenuju starije dijete da bude „glavno“, tj. odgovorno, no nemoguće je očekivati od djeteta da se u odnosu s mlađom braćom i sestrama odnosi odgovorno poput roditelja, naročito ako je i samo još malo. Mlađa braća i sestre bit će ljuti što moraju slušati starije dijete, a starije dijete moglo bi se naći u ulozi u kojoj će izigravati moć. Da ne spominjemo da po svom uzrastu nije dovoljno zrelo da ima tu ulogu. I stoga, djeca nisu glavna, roditelji su glavni. Kad djeca ostanu sama, roditelji svakom od njih trebaju dodijeliti neku ulogu u skladu s dobi, a ne samo jednom od njih. Etikete poput „ti si odgovoran“ iznimno su ljepljive i mogle bi obilježiti ostatak života starijeg djeteta. - Individualno vrijeme sa svakim djetetom
Dijete će učiniti što god treba kako bi dobilo vrijeme nasamo s roditeljima, kako bi barem nekad bilo njihovo „jedino“ dijete. Jeste li primijetili da, ako uzmete samo jedno dijete sa sobom, a ostale ostavite kod kuće, to će dijete biti najbliže „anđeoskom“ koliko to jedan čovjek uopće može biti. Zašto je tako? Sva je pažnja na njemu, ne treba je ni s kim dijeliti. Vraća vam tako što se predivno ponaša. To vrijeme nasamo jako je važno iz nekoliko razloga: za uspostavljanje čvršće veze između roditelja i djeteta, kao i zbog osjećaja vrijednosti samog djeteta. Imala sam nedavno slučaj obitelji s dva sina u kojoj se dječaci nisu slagali do te mjere da je stariji sin osjećao silnu mržnju prema mlađem bratu. Kad sam razgovarala s roditeljima, rekli su mi da su toga svjesni i da vrlo često razdvajaju braću tako što jedan provodi vrijeme s mamom dok je za to vrijeme drugi brat sam s tatom. Pa se onda tako izmjenjuju. Pitala sam ih „Znači li to da nijedan od njih nikad nije sam s oba roditelja istodobno?“ Začudili su se jer o tome nisu tako razmišljali. Podrijetlo mržnje starijeg brata je u tome što je rođenjem brata izgubio priliku ikad biti nasamo sa svojim roditeljima i samo ponekad dobije priliku provesti vrijeme samo s jednim od njih. I zato, pazite da vaša djeca dobiju svoje vrijeme s oba roditelja istodobno ako je to moguće jer to je ono što priželjkuju. - Ne forsirajte dijeljenje, slogu i jednakost!
Djeca nisu ista i ne treba se prema njima ponašati kao da jesu. Svako od njih različito je i posebno, a jedini razlog zašto ih tretiramo isto jest što nam je tako jednostavnije. Isto tako, ne treba forsirati dijeljenje. Istina je da se dijeljenje čini kao plemenit čin, no forsiranje dijeljenja među braćom i sestrama samo će dovesti do osjećaja otpora i kompetitivnosti među njima. Dopustite svakom svom djetetu da ima samo svoje stvari koje ne treba dijeliti ako ne želi. To će im dati osjećaj sigurnosti i važnosti. Pa, konačno, i vi imate neke stvari koje ne želite dijeliti s ostalim ukućanima, zar ne? - Nikad ne uspoređujte!
Nitko ne voli kad ga se uspoređuje s drugima pa ni vaša djeca nisu iznimka. Stručnjaci kažu da uspoređivanje braće i sestara dovodi do osjećaja nesigurnosti i povrijeđenosti. Naročito je važno da pred njima ne komparirate tko je u čemu bolji ili uspješniji. Mnogi roditelji ponekad kažu: „Zašto ne možeš biti više kao tvoj brat? On se sam brine oko škole za razliku od tebe“, čine to u pokušaju da promijene nepoželjno ponašanje svog djeteta, no u konačnici neće postići cilj već obrnuti efekt. Dijete će im zamjerati, zamjerat će i bratu i steći će osjećaj da je manje vrijedno u roditeljskim očima. Djeca nisu ista, svako od njih u nečem je poseban i izvrstan, na roditeljima je da to pronađu u svom djetetu. Ne trebaju vam biti isti, trebaju vam biti jedinstveni. - Pristupite im individualno, nema kolektivne krivnje!
Kad čujete da se djeca svađaju, prva je reakcija da ih sve kaznite. I često ćete reći: „Nije me briga tko je započeo!“ No to nije točno. U njihovim je očima itekako važno kako ćete reagirati. Naravno, prvo ih treba razdvojiti i smiriti situaciju. Zatim svakom djetetu dati priliku da na mirniji način ispriča svoju verziju. Recite im da razumijete. Da razumijete obje strane i da vjerujete kako će naći način da pronađu zajedničko rješenje. A zatim se maknite i pustite ih da sami riješe ono što su počeli. - Anticipirajte, anticipirajte, anticipirajte!
Iako se čini da se sukob dogodio iz vedra neba, najčešće postoje znaci upozorenja. Ako poznajete svoju djecu, vjerojatno znate na što su iznimno osjetljiva ili u kojim su situacijama naročito reaktivna. Ako se posvađaju svaki put kad igraju videoigricu zajedno, budite blizu i pokušajte primijetiti znakove početka sukoba kako biste mogli intervenirati prije nego što se sukob dogodi. - Hvalite javno, kritizirajte nasamo!
Kad su složni, kad se lijepo ophode jedno prema drugome, hvalite ih na sav glas. No kad ih kritizirate, pokušajte to činiti nasamo. Ako to radite pred drugim djetetom, morate biti svjesni da mu upravo dajete dodatni poticaj za neki budući sukob ili omalovažavanje. Primjerice, nakon što ste kritizirali stariju kćer pred mlađom, mlađa bi prvom prilikom mogla u žaru sukoba reći starijoj sestri: „Nikad ne spremaš za sobom i ništa ne učiš, i mama to misli!“
A sad, na kraju, kad smo apsolvirali podrijetlo sukoba među braćom i sestrama i načine na koje bi roditelji trebali reagirati, dopustite mi da kažem da ne postoji odnos dugovječniji i autentičniji od odnosa među braćom i sestrama. Nitko na ovom svijetu nije vas vidio u gorem izdanju od njih i ipak i dalje ostao tu. Samo zbog te činjenice taj je odnos iznimno vrijedan. Vidjeli su sve vaše traume iz djetinjstva, sva vaša najgora pubertetska izdanja, sve vaše podvale roditeljima. Taoci ste iste prošlosti, dijelite iste tajne, istu krv, iste roditelje. Cijenite svog brata i sestru, ne zato što su predivni ljudi, ne zato što vam se sviđaju, nego baš zato što su i ovakvi i onakvi i različiti od nas, a opet tako bliski, tako poznati. I tako nezamjenjivi. I ne, njima ne možete glumiti da ste nešto što niste i ne možete se sakriti iza titula jer njih nije briga za to. Oni vas znaju otprije, oni vas vole otprije. I to je to. I to je SVE.