Što je 2020. godina naučila pjesnikinju, psihoterapeuta, književnicu i redateljicu?

Lea Brezar: 'Važno je ne zaboraviti koliko smo maleni pred silama prirode te biti zahvalan na životu'

Nakon adaptacije školske zgrade na kojoj je i zagrebački potres ostavio traga – krenuli smo ponovo u adaptaciju kako bismo u jesen nesmetano krenuli s radom. Iako sa tri đaka u prvom razredu naše gimnazije, doduše idealnim uvjetima za rad u situaciji s pandemijom – u velikim razredima i s vip tretmanom za naše đake, nastava je još uvijek u školskim klupama. Trenutno radimo i na pripremama za verifikaciju programa naše škole.

S druge strane, naš agencijski rad nije jenjao, mi smo prošli bez pada prometa, prilagodili smo se krizi, ugasili neprofitne projekte i promijenili koncept gledanja na trenutne aktivnosti. Promjena je i u biznisu za nas ključna riječ.

U sferi književnosti, teškoće su uvijek dobra inspiracija, pa sam izdala dvije knjige – roman „Ogledala“ i zbirku pjesama „To mogu samo ja“.

Situaciji s virusom sam se prilagodila, nadajući se da će znanost ipak dati prave odgovore na nju. Za mene je znanje ispred svega pa svoje sumnje opravdavam učeći i smatram da je to jedini put.

Iako smo kraj godine svi očekivali s nadom, dočekao nas je potres. Mislim da bismo trebali biti svjesniji mjesta gdje živimo – naše planete. Trebali bismo biti svjesni njenih ritmova i onoga što smo narušili tijekom posljednjih pedeset godina ne mareći za to i nastojati promijeniti svijest i djelovati kroz pitanja brige za okoliš. I za ljude.

Važno je ne zaboraviti koliko smo maleni pred silama prirode te biti zahvalan na životu. Bilo bi dobro znati pokazati što znači biti čovjekom - cijele godine te promisliti o tome kako se sad kriza s pandemijom čini malenom, pred krizom onih pogođenih potresom. Zahvalnost je riječ koju treba ponijeti u 2021.

Zaboravila ne bih ništa, samo zato jer nas sve što preživimo oplemeni i promijeni, a i nadam se nauči ponekad najteži način. Možemo samo krenuti dalje, ne osvrćući se na ono što ostaje. U tom tonu ostavila bih trag pjesmom s kojom sam se oprostila od 2020.

2020.

Neću je kuditi,

Teška je bila.

Niti očajavati

-          Dala nam je krila

Za poletjeti

I drugom se dati,

Sebe dajući

Čovjekom se zvati.

Zdravko Bokulić: 'Ne budite taoci potresa, Covid-a, bespomoćnosti i straha'

2020. godina za mene je bila s puno toga što me činilo i uplašenim, i tužnim i ljutim, ali i s puno toga što me činilo radosnim i duboko zadovoljnim. Uspješna godina, katastrofe su postajale problemi, a problemi izazovi. Mnogo sam vremena bio u razgovorima mobitelom, u on-line video pozivima.

Bio sam u prilici dijeliti mnogo toga što sam naučio iskustvom  i edukacijama u mnogim prethodnim godinama, i to me je veselilo da je moguće na tako dobar način modernim tehnologijama koje su nam danas na raspolaganju tako se angažirati.

Pandemija Covida-19, katastrofalni potresi i posljedice, lockdowni i zabrane, gubitak posla mnogih ljudi ili stepnja da će izgubiti posao, bili su mi u fokusu pažnje. Iako je bilo i neke neobične mističnosti u vrijeme potpunog lockdowna, ne bih želi da se to ikada dogodi.

Naši ljudi pripadaju kulturi kave i kafića, meni također nedostaju terase i druženja na takav način. I bio sam u ovih deset mjeseci duboko svjestan koliko su jako građanke i građani uznemireni sa svim ovim katastrofama i promjenama načina života i ogromnom neizvjesnošću. 

Neki su se ljudi sve više povlačili, neki sve više svađali, nasilja obiteljskog i izvan obitelji bilo je sve više, ljudi imaju svoje obrane od osjećaja boli i patnje i dobro je daih imaju, samo da nisu destruktivni ili autodetruktivni.

Tijekom godine, duboka uznemirenost gotovo cijeloga stanovništva, osjećaj bespomoćnosti kod mnogih, brige i nevolje, te opasnosti što su izvan svakodnevnog iskustva svakodnevnih gnjavaža i stresova bili su dio masovne psihotraume kakva je bila i '91. 

Bilo mi je važno pomoći gdje mogu i koliko mogu. Nakon tragične smrti doktorice iz covid-odjela, odlučio sam pogurati više svijesti u društvu o tome, i da se hitno nešto poduzme na razini Sabora, na razini - metapozicije za početak. Podrška Facebook prijateljica i prijatelja me je inspirirala da budem uporan u tome.

Vašim čitateljicama i čitateljma mogu poručiti da pojačavaju svoju povezanost s drugima, i u obitelji i drugdje. Da ne budu taoci potresa, covida, bespomoćnosti, straha, pa čak i samih sebe! 

Da dišu dublje, da koriste antistresne tehnike koje mogu naći na You Tubu, da gledaju motivacijske govore, puno razgovaraju i slušajući nastoje čuti jedni druge, da gledaju što više urnebesne komedije i smiju se, da rade što više onoga čemu nas uče neuroznanost, epigentika i salutogeneza, dakle ono što može pomoći hormonima u našem tijelu da rade za naše zdravlje.

PageBreak

Olja Knežević: 'Budite hrabri, odlučni i samopouzdani' 

Kada su mi govorili da će Zagreb kad-tad zadesiti veliki potres, nepromišljeno sam davala izjave poput: “Ne znate vi kakav je bio crnogorski potres 1979.” O čemu ljudi ovdje pričaju, mislila sam, Zagreb je tako jednostavan, tako miran Srednje-europski grad, a ja sam još u osnovnoj školi, tamo dolje, južno, gdje se stalno hoda po žici, doživjela kad su se titogradskih Pet udovica ljuljali na 7,1 Richterove skale. I evo me, skroz normalna.

Onda sam, u ožujku, bila zagrebačka majka kojoj je prvo onaj prijeteći zvuk razbio nedjeljni san, sanjan u centru grada, ispod krova zgrade sagrađene 1914. U prvom sam potresu sebe i kćer sakrila ispod najdeblje jakne, planirala preseliti u auto, parkiran na -2 u garaži Tuškanac; u ovom pred Novu godinu nisam bila doma, a djeca jesu, pa sam trčala po centru, vrišteći ispod maske. O potresima sada znam sve što i svi drugi: kako, zašto, otkud, kada, samo ne i kada će opet. Prepoznajemo ljuljavce od treskavaca, drmatora i bukadžija - uzalud dok glavna osobina potresa ostaje njihova totalna nepredvidivost.

Prije toga, lock-down sam dobro podnosila, uvjerena da ću 2020-te završiti novu knjigu. Napokon su se, smatrala sam, isplatile tolike godine života izvan mog domaćeg Epikurovog vrta – postala sam introvert, zaljubljena u vitamin D, u serije poput “Bolje stvari”, više nego ikad oduševljena mirisom ružmarina i ruže, svježinom dobre kose i jaja s bjelanjkom “na kat”, potpuno usklađena s pandemijskim Modus operandi & vivendi. Sama sebi dovoljna, premda s prioritetima posloženim tako da isključuju grižnju savjesti.

Osjećaj “čežnje za” pripitomila sam i prerasla, istrenirana za ono što je Marko Aurelije (naravno da sam se nakon epikurejaca okrenula stoicima) nazvao “skupiti se u sebi”, tj upoznati svoj centar, naučiti u njemu uživati i vratiti mu se, gipko, čim zaprijeti rasipanje lika, djela, okruženja. Voljela sam takvu sebe, možda s previše ponosa, jer mi je život pokazao da je u stanju probiti baš svaku rutinu.

Priroda je pokazala nadmoć – prihvatila sam, naravno, ali zato više nisam mogla prihvatiti ljude koji se stalno nadmeću. Takvi su nečujno otišli od mene, i ja od njih. I to je bio magični trik prirode.

Morala sam prihvatiti i spoznaju da za pošteno pisanje moram biti uzemljena. Prvo osjećaj sigurnosti, a tek nakon toga, draga moja Virginia, ide “sopstvena soba” i “petsto funti godišnje”. Za sada se moj novi roman još uvijek u glavi kovitla, ventilator sastavljen od repova. Pomišljam da nije važno koliko se dugo nešto piše, već koliko smo dugo živjeli s tim vrtlogom u glavi. Marquez je odrastao uz “Sto godina samoće”, Eco je od svoje osamnaeste slagao i istraživao “Ime ruže”… Sve je jasno.

I baš kada sam mislila da će naše odvajanje započeti, još sam se čvršće povezala sa svojom djecom. Postala sam stvarno prisutna. Mogu čuti njihove misli, čitati im snove iza pogleda. Grlimo se; zaplaču mi na ramenu ili se smiju meni dok se ja smijem svojim šalama. Govorim im da uzimaju što više od života, čim to opet postane moguće. Oni, ipak, i dalje posmatraju kako će majka reagirati. “Budite hrabri, budite odlučni, samopouzdani”, kažem im; “Budi to i ti”, kažem sebi. “Krajnje je vrijeme.”

Treba izdržati kritičnu milju, često pomislim, kad smo već opstali do sada. Zatim, zgrabiti život, ne zaboravljajući na svoj centar. Kakav nam savršen spoj mudrosti i lude zabave tek predstoji! Mogle bi to stvarno biti apgrejdovane zlatne dvadesete ovoga stoljeća.

Hana Veček: 'Hvala svemu što nas je povezalo kao svijet'

Huh. Kako je teško pisati, govoriti, misliti o protekloj godini, kad je njezin kraj udario tako snažan i bolan pečat na nju. Teško je napraviti bilo kakav pomak iz njezinih zadnjih dana i iz traume koju ti dani nose za sve nas. A opet, moramo dalje. S nadom da ćemo biti najbolji mi, da će nam na pamet pasti što je to što možemo učiniti da popravimo nepopravljivo. Da bar olakšamo, sad, jednom, za par mjeseci, drugima i sebi.

Olovno težak kraj teške godine, bolne i lijepe u svojoj težini. Ova me je godina stalno pitala o bitnom, ponovno i ponovno na sve načine, kroz moj život i život mojih najbližih postavljala isto pitanje – što je najvažnije? Što je tebi najbitnije, što ti je bitno?

I evo mog odgovora – Najvažnije je da nije smak svijeta. I kao što bi rekao Ivor Martinić – Dobro je dok umiremo po redu.

Ljepota ove godine je u svjetlu koje je stalno bacala na ono veliko i važno u mom životu. Na tog predivnog sina, s kojim sam provela tolike dodatne sate. Na našeg psa koji nas je na svojim velikim labradorskim leđima pronosao kroz ovu godinu... ako još niste, ne časite ni časa, nađite svog psa, čeka vas negdje, prepoznat ćete ga.

Na prijatelje, na tu nevjerojatnu podršku koju smo dobivali i davali jedni drugima cijele godine, na svim planovima, toliko riječi, toliko ljubavi, toliko djelovanja, takva slavlja, mreža blagoslova i zahvalnosti.

Knjige, koje su me spašavale kako su znale i umjele. Sve voljene ikad pročitane, sve koje su mojoj mami donijele svjetlo dok ih je slušala u mraku, svi svjetovi koje su u meni izgradile u koje sam mogla lagano preći, opet i opet.

Kazalište, kojeg kao da nije bilo i zato još značajnije – jer je kazalište čin, svečanost, prisutnost – i zato hvala na Cementu, na Sitnim svecima, na Tri sestre, hvala na glumicama i glumcima. Hvala na radiju, gdje duša nađe fokus i mir.

Hvala svemu što nas je povezalo kao svijet i pomoglo da radost u meni nepresušna preživi – kolači, klice, biljke, Kruna, Queer Eye, Trevor Noah, Damin gambit... lista je duga.

Obećavam si da ću čim otvore restorane jednom mjesečno s najbližima u najdraži  (Mašklin i Latu), slaviti sve što nismo dospjeli proslaviti ove godine, sve rođendane, sve blagdane, sve uspjehe, svu radost toga što se imamo.

I za kraj – predivna izložba u MUO – Potreseni. Dušu sam na njoj dva put isplakala. I opet ću. Hvala svima koji popravljaju razbijeno, koji lijepe pukotine, koji čuvaju ono najlomljivije u nama.