Škola u infarktnom stanju

U današnje smo vrijeme izloženi različitim pritiscima okoline i zahtjevnih poslovnih okruženja, očekivanjima članova obitelji te pojačanom stresu koji oblikuje našu svakodnevicu. U nekim situacijama znamo biti gotovo u pred­infarktnom stanju, no doživljavaju li to i naša djeca – u školi?

Jesu li se škola i obrazovni sustav kakvoga danas poznajemo ipak pokazali nedostatnima, neprikladnima i možda prije svega, štetnima? To pitanje postavlja i Jesper Juul, jedan od najpoznatijih svjetskih pedagoga koji još dodatno zaoštrava ovu raspravu u svojoj knjizi Škola u infarktnom stanju, koju je objavilo Znanje.

Jesper Juul

Danac Jesper Juul obiteljski je terapeut koji je svjetsku slavu stekao kao autor jedne od najpopularnijih knjiga o odgoju krajem 20. stoljeća, Vaše kompetentno dijete – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Nakon što je prevedena na engleski, a kasnije i na mnoge druge jezike, 2001. godine knjiga je izazvala iznimno snažne reakcije i rasprave o odgoju i ulozi roditelja u suvremenoj obitelji. Roditeljstvo se, prema ovom stručnjaku, nalazi na ras­križju između tradicionalnog modela, koji inzistira na poslušnosti, konformizmu pa čak fizičkom i emotivnom nasilju, i nove paradigme odgoja koja promovira toleranciju, uvažavanje i ravnopravnost djece i odraslih.

Od samih početaka svog terapeutskog rada Juul je veliku pažnju posvetio i nastavnicima i školama kao iznimno važnom segmentu dječjeg razvoja i sazrijevanja. Na tom tragu nastavio je istraživati i pisati knjige o odgoju, obitelji i obrazovnom sustavu te je u sklopu svoga rada 2004. godine osnovao i međunarodnu organizaciju Familylab koja u mnogim europskim zemljama, pa tako i u našoj, osmišljava i nudi seminare, predavanja i radionice roditeljima i stručnjacima koji rade s djecom i mladima.

Svakodnevni pritisci u školama

U knjizi Škola u infarktnom stanju autor nije pokrenuo diskusiju o sadržaju nastavnog gradiva ni o unapređenju školskog uspjeha i postignuća, nego je započeo važnu raspravu o svakodnevnim procesima koji se u školama zbivaju između učenika, nastavnika i roditelja.

Nije napisao knjigu poput američkih hit-uspješnica o tome kako u pet koraka izgraditi dobru školu, nego vodič koji će roditeljima, nastavnicima pa i učenicima dati neke osnovne smjernice, ideje i prijedloge o tome kako učiniti školu kreativnim i veselim mjestom za učenje, a ne mjestom gdje caruju pritisak, nepovjerenje i kontrola.

Naš je školski sustav potpuno orijentiran na uspjeh, dakle stjecanje što boljih ocjena i što više sadržajnog znanja, a ne na istinsko razumijevanje nastavne građe, razvijanje kompetencija i vještina, u koje se ubrajaju i ljudski odnosi.Kako ističe Juul, svaki nastavnik utječe i odgaja dijete svojom prisutnošću i primjerom, dakle svojom osobnošću, a ne samo stručnim znanjem iz pojedinog predmeta.

Djeca točno znaju što im je loše

Dijete bi se trebalo učiti vođenju, ali i dobrim odnosima. A to će najbolje naučiti ako učitelj s njim razvije tolerantan i uvažavajući dijalog, poštujući njegovo mišljenje i stavove, ali prije svega treba inicirati otvoren i iskren razgovor o ponašanju i problemima koji muče učenika. Kompetencija u odnosima prvenstveno iziskuje ozbiljno shvaćanje misli i osjećaja učenika.

Mnogi profesori tvrde da nemaju vremena za takve razgovore iako za njih najčešće nije potrebno puno vremena, nego ozbiljan i zainteresiran pristup jer djeca u pravilu i većini slučajeva točno znaju zašto im je loše ili zbog čega imaju neki problem.

Dragi markiranti!

U ravnopravnom dijalogu svi sudionici uspijevaju izraziti svoje misli, osjećaje, snove i ciljeve, umjesto da teoretiziraju ili govore ne obazirući se na ostale. Možda najbolji primjer za to Juul daje kada navodi odlomak iz govora jednog školskog ravnatelja prije ljetnih školskih praznika: „Drage učenice i učenici, protekle školske godine devedeset i dva posto vas je redovito pohađalo nastavu. To nas veseli i zato vam želimo zahvaliti. S onih osam posto koji nisu dolazili, rado bismo razgovarali nakon praznika, jer samo od vas možemo naučiti kako ovu školu učiniti boljom.“

Nakon praznika, uslijedili su razgovori s tim učenicima, koji su bili puni razumijevanja, tolerancije i iskrenog zauzimanja nastavnika u rješavanju njihovih problema. Sljedeće godine postotak nedolazaka se smanjio na tri posto.  

Samopouzdanje profesora

Ukratko, rješenje leži u razvijanju samopouzdanja nastavnika i njegove samosvijesti, dakle u osvještavanju vlastitih potencijala, ali i nedostataka te iskrenom odnosu prvenstveno prema samome sebi. Juul dodatno naglašava da brojni odrasli imaju zajednički problem – ne mogu reći „da“ onda kada misle „da“ i ne mogu reći „ne“ onda kada misle „ne“, za razliku od djece koja tu sposobnost imaju od ranih dana, no ona se vremenom, zbog utjecaja okoline i odgoja, naprosto izgubi.

Primijenjeno na škole, to znači da moramo izgraditi kulturu u kojoj se svatko mora osjećati poštovan i uvažen te u kojoj nitko neće biti prisiljen osjećati se krivim bez obzira na ono što misli. Nastavnici, prije svega, sami sebe moraju početi shvaćati ozbiljno – s jedne strane, proučiti svoje profesionalne potrebe te osobne i stručne granice, a s druge strane, prihvatiti odgovornost za kvalitetu interakcije s učenicima.

Srž odgoja i obrazovanja

Juul ističe da je glavna pretpostavka nove škole upravo suradnja između učenika, roditelja i nastavnika. Nova škola tako treba postati mjesto partnerstva, a ne mjesto dominacije i podložništva. Danski terapeut smatra da se prvi korak koji treba učiniti odnosi na promjenu kvalitete odnosa između nastavnika i učenika. Učenik treba postati ravnopravan sugovornik i suigrač u obrazovnom sustavu, umjesto da bude marioneta i mali poslušnik koji iz­vršava dane mu zadatke.

Ako postavimo srž odgoja i obrazovanja na taj način, trebali bismo zaboraviti tradicionalna načela odgoja koja smatraju da „djeca nisu pravi ljudi od rođenja pa trebaju biti podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih te kako moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnim i zbiljskim ljudima“. Odgoj koji uključuje moraliziranje, netolerantnost i zapovijedanje razorno djeluje na dječje samopoštovanje. Suvremeni odgoj treba biti utemeljen na razumijevanju, toleranciji i demokraciji između roditelja i djece.

PageBreak

djeca
Profimedia djeca

Današnji roditelji

Juul naglašava da djeci treba dati mogućnost pružanja povratne informacije, što će roditeljima i učiteljima pomoći u odbacivanju neplodnih i bezosjećajnih obrazaca ponašanja. To zahtijeva više od demokratiziranja dijaloga između djece i odraslih, što znači da moramo razvijati vrstu dijaloga koju čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravnima. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenom na jednakom dostojanstvu sugovornika.

Shvaćajući roditeljstvo, pa tako i ulogu nastavnika u školama, jednom od najtežih kreativnih vokacija, u jednom svom intervjuu Juul je istaknuo da roditeljstvo treba osmisliti gotovo sasvim iz početka, jer u tradicionalnom odgoju nema mnogo onoga što bismo mogli preuzeti. „Mnogi ljudi kritiziraju suvremene roditelje zato što su vrlo nesigurni, ali ja ih ne kritiziram, nego ih nastojim podržati. Današnji roditelji pionirski krče, pronalaze i stalno izmišljaju sasvim nove putove bliskosti i odgovornosti, nemaju nikakve uzore, ni u vlastitoj obitelji ni drugdje, a ne mogu ni otputovati u neku kulturu koja je ‘bolja’ od naše i tamo pronaći čaroban ključ za nenasilno podizanje djece. Sve se mora osmisliti ispočetka, što je iznimno težak posao.“

Juul nastavnike, uz roditelje, smatra najvažnijim odraslim osobama u životu većine djece i mladih. Pritom naglašava da je njihov zadatak poticati djecu da razviju što veću životnu snagu i socijalne vještine. Točno je da nastavnici dosad nisu bili obrazovani za to, no to ovu potrebu ne mijenja. To samo pojašnjava da smo na početku nužnih promjena. 

Raspoloženja, reakcije i aktivnosti

Ono što se svi zajedno trebamo upitati jest odgovara li današnja paradigma odgoja vremenu u kojem živimo ili i dalje proizvodi učenike pune kompleksa i frustracija, podložne i nesigurne? Prati li suvremeni odgoj novija znanstvena istraživanja na području razvojne psihologije i neuroznanosti? Što je to krivo postavljeno u postojećem obrazovnom sustavu da prirodna znatiželja, entuzijazam i kreativnost, nakon prvih godina škole prerastu u mrtvilo, nezainteresiranost, mrsku obvezu i gnjavažu?

Želi li nastavnik razvijati entuzijazam, kreativnost i samopouzdanje svojih učenika, treba s puno pažnje, ljubavi i strpljenja voditi nastavu, ali prvenstveno obraćajući pažnju na raspoloženja, reakcije i aktivnosti učenika tijekom učenja i poučavanja, a ne isključivo na nastavni sadržaj, ispunjavanje plana i programa, ocjenjivanje i zadaće. Odnos otvorenog i iskrenog dijaloga koji uspostavlja nastavnik treba biti ispunjen i pohvalama, ali i argumentiranim kritikama koje će na taj način pomoći učeniku bez nametanja osjećaja krivnje, neuspjeha ili pritiska.  

Vježbe opuštanja u školi

„Ne napredujete u nekom predmetu isključivo zbog više nastavnih sati, napredujete ako ste prisutni i spremni za učenje. To znači da su razum i srce otvoreni za ono što nastavnik nudi ili što nudi suradnja s ostalim učenicima. Djeca trebaju mir da bi mogla učiti. Moraju se moći koncentrirati i moraju imati kontakt sami sa sobom. To se jača kad djeca usmjere pozornost na vlastito disanje, osjete tlo pod nogama i svoju svijest okrenu prema unutra. Tako grade kontakt sami sa sobom.“

Primjerice, u danskoj školi Elling nastavnici i učenici zajedno sudjeluju u vježbama opuštanja koje omogućuju kontakt s vlastitom unutrašnjošću. Na taj način, kako tvrdi Jesper Juul, nastavnicima raste osjećaj zadovoljstva na poslu. Osim toga, dobivaju alat koji im pomaže u rješavanju sukoba i nemira tijekom nastave. U tom kontekstu, Juul primjenjuje i suvremenu teoriju o devet vrsta inteligencije, harvardskog profesora Howarda Gardnera.

Naime, Gardner uz jezičnu, muzičku, logičko-matematičku, prostornu, tjelesno-kineziološku, intrapersonalnu i naturalističku inteligenciju, navodi devetu inteligenciju kao iznimno važan skup osobina koji nam omogućuje da otkrivamo vlastitu unutarnju prirodu, susrećemo se s njom i ponovno je prepoznajemo.

4 stupa koji nedostaju

Kako nam objašnjava Gardner, ta nam vrsta inteligencije omogućuje da u ovom suvremenom, užurbanom načinu života, pronađemo svoj mir i osvijestimo vlastitu snagu i potencijale koje valja razvijati, a sve radi toga da sami sebe razumijemo na dublji način i razvijemo prijateljski odnos sa sobom u kojemu ćemo uvažavati sebe te vlastite potrebe i granice. Možda ćete se i začuditi, no upravo su to odlike najboljeg roditelja, a kako nam Juul poručuje – i nastavnika.

U izobrazbi nastavnika, smatra Juul, nedostaju četiri stupa. Nastavnici prije svega trebaju naučiti kako se oblikuje dobar dijalog sa svakim djetetom, uvažavajući njihove međusobne razlike. Osim toga, treba ih educirati kako se vode smisleni dijalozi sa skupinama, dakle, razredima. Treće, valja naučiti kako se razgovara s roditeljima, kojih se neki nastavnici i boje, te osvijestiti i naučiti što se podrazumijeva pod vodstvom.

Novi odnos prema sebi

Suvremeno doba sve nas, pa tako i nastavnike i roditelje, stavlja pred nove izazove, načinom života i zahtjevima okoline. Ako želimo živjeti aktivan, ispunjen i kreativan život, a ne svesti svoju svakodnevicu na puko preživljavanje, moramo razviti neke dodatne vještine, odnosno izgraditi drugačiji odnos prema samima sebi.

Potrebno je usuditi se biti hrabar, razvijati vlastite sposobnosti i potencijale, ali prije svega zalagati se za ono u što sami vjerujemo, a ne povoditi se za društvenim konvencijama ili onime što su nas naučili naši roditelji, ako to nije u skladu s našom osobnošću.