Bruno Šimleša (1979.) iznenadio nas je svojim zrelim duhovnim uvidima o kojima je prvi put pisao u knjizi Sudbina duše (2001.). Njegova druga knjiga Hvala ti, ljubavi govori o tome kako razviti ljubav prema sebi. U trećoj knjizi Savršenstvo kreacije poziva nas da zajedno krenemo na jedno posebno putovanje, putovanje do savršenstva, ljubavi i ljepote, koja živi u svima nama. Čitateljicama Sense otkrio je 43 razloga zašto svojoj supruzi može reći: volim te.

Anđele moj,

Volim te zato što si svoja, a ne moja!
Volim te zato što znaš nečujno izraziti ljubav!
Volim te zato što se znaš diviti meni dok se divim tebi koja se diviš meni!
Volim te zato što mi jednom mjesečno u ranu zoru kupiš moje omiljene dnevne novine koje si s guštom i krmeljima mogu čitati u krevetu!
Volim te zato što znaš da mi je ljubav prema sebi bitnija od ljubavi prema bilo čemu i bilo komu drugome!
Volim te zato što poštuješ moj ritam i obožavam te zato što poštuješ svoj!
Volim te zato što s jednakom jasnoćom znaš koliko volim dinstani luk i svoje samotne trenutke kojima vladaju čiste ideje!
Volim te zato što ćeš biti diiivna majka!
Volim te zato što si spremna nositi svoje srce na dlanu!
Volim te zato što nam je seks bio, jest i bit će fenomenalan!
Volim te zato što ćeš meni ostaviti zadnju fetu pršuta!
Volim te zato što znaš cijeniti svoju dragocjenost; čak i kad te ponesu stvari pa se malo zaboraviš, nikad ne odlutaš previše!
Volim te zato što si me naučila ljubiti ženu!
Volim te zato što u meni nehotice stvaraš stihove!
Volim te zato što si shvatila nepotrebnost ljubomore!
Volim te zato što dječje čarape znaš nositi sa stilom!
Volim te zato što se bar 363 dana u godini želim ponovno oženiti s tobom!
Volim te zato što znaš voljeti moje prijatelje!
Volim te zato što si svjesna da naša ljubav i dalje svakim danom raste!
Volim te zato što jasno osjećaš moju ljubav i kad se uopće ne vidimo!
Volim te zato što ti je slatko što ti popravljaš stvari po kući!
Volim te zato što me znaš iznenaditi ručkom!
Volim te zato što cijeniš moju ljubav prema pisanoj riječi i moju svemirsku romansu s idejama!
Volim te zato što svake godine uz mene pogledaš bar jedno poluvrijeme Barcelona – Real Madrid, a sljedeće ćemo godine uživati na Nou Campu!
Volim te zato što znam da ti anđeli zavide!
Volim te zato što si apsolutna sigurna u moju ljubav i apsolutno zanesena svojom ljubavlju!
Volim te zato što se znamo zajedno oduševljavati našim kućnim zvjerkama!
Volim te zato što znaš da tvoj seksepil ne ovisi o vrlo ružnim, bapskim krznenim šlapicama!
Volim te zato što znaš pokloniti najveće darove!
Volim te zato što ne podnosiš ženske časopise, ženske serije, ženske filmove...!
Volim te zato što ne stavljaš formu ispred sadržaja!
Volim te zato što imaš mjeru!
Volim te zato što si naučila sanjati u velikom stilu, i obožavam što ih ostvaruješ!
Volim te zato što obožavaš Latinsku Ameriku i zato što znaš da Ona obožava tebe!
Volim te zato što se znaš smijati!
Volim te zato što znaš postaviti prioritete!
Volim te zato što znaš srcem uloviti ljepotu trenutka!
Volim te zato što prekrasno buncaš na španjolskom!
Volim te zato što se mogu utopliti u tvom zagrljaju!
Volim te zato što si izuzetno stvarna!
Volim te zato što znaš biti tu kad je potrebno!
Volim te zato što dok ti pjevam, osjećam da imam sluha jer znam da slušaš moje srce!

Volim te zato što me znaš voljeti!PageBreakBranislav Glumac (1938.) U prošlogodišnjem razgovoru za jedan tjednik iskreno je priznao: “Svim umjetnicima žene su uvijek bolna točka, kao Daliju koji je nakon Galine smrti vikao:  ‘Dajem cijelo svoje slikarstvo za Galu!’ Pisci, pa tako i ja, odrekli bismo se mnogih svojih knjiga zbog jedne plave, crne ili crvenokose žene.”  Tako je i ovo pismo posvetio svim bivšim ljubavima, ali i ženama koje je sreo samo u svojim snovima. Autor je kultnog romana Zagrepčanka koji je obilježio njegovu karijeru. Izdavačka kuća V.B.Z. u povodu proslave 70. rođendana i pola stoljeća rada Branislava Glumca objavila je dvije knjige izabranih djela: Živjeti kao čovjek - Izbrane proze 1958. - 2008. i Ispisnica - Izbrane pjesme 1958. - 2008.


Priznajem da sam volio... jedno moguće ljubavno pismo

htio bih napisati ljubavno pismo poznatoj ženi koju nekoć ljubljah: ne polazi mi za olovkom, ne bje samo jedna! htio bih napisati ljubavno pismo nepoznatoj ženi. ni to mi ne polazi za olovkom. htio bih napisati više pisama jednoj ženi. uzalud. posve sam izgubljen u najljepšim riječima koje ne znam iskazati. htio bih napisati mnogim ženama jedno ljubavno pismo. to bi već imalo nekog smisla. htio bih da se pisma sama napišu ženama koje vidjeh samo na sekund. na izmaku milijuntog djelića sekunde. u kresnutom mimolazu. mirisalo je sve po onom uzbudljivom trenu u kojem bijaše nešto i od one utvarne vječnosti. možda to bje san? pa ljubavno pismo i jest neko lice sna. pokušaj ustreptalog nabacivanja nježnog lasa nestvarnog prema stvarnom. pismo je uvijek nekažnjivi osvajački čin. pohod na dušu, na tijelo, u tijelo, na mozak, u mozak, pohod na ono što vidimo i što ne vidimo a tek oslućujemo: pa su tako ljubavna pisma zamke čiji je ishod počesto nepredvidljiv. iščekivanja. unutrašnja šaputanja. zaklinjanje i molba. obećanja nevinosti i herojskih čina. prepredene pohote. i ona, konačna, čekanja odgovora između dva vremena, između dviju obala – najljepše su dionice i duhovnosti pisma. odgovor možda neće stići u pravi tren. možda nikada. ništa zato. vrijeme mojeg/tvojeg treperenja i iščekivanja iskupljenje je svakog mogućeg poraza duše... ne pišem više ljubavna pisma. ispisala su me. iscrpila. isušila. pišem sad samo pisma u mislima bez rečenica. u znakovima. tu abecedu zovem d r h a t i  m a. još uvijek mogu uzdrhtati. poslati (ne)poznatoj ženi nijemi poziv na (bes)tjelesno podrhtavanje. hajde, ženo/ljepoto – zadrhtimo! u ime onog milijuntog dijelka sekunde kad smo se zakresnuli i zapalili tzv. veliki ozbiljan svijet. dakle, sad pišem ljubavno pismo oku nepoznate žene. očima svih žena. onom pramenu kose koji me nije vidio, ali je oćutio da ga gledam i (za)uzimam preko vala ili spirale kemijskog erosnog povjetarca... nepravedno je ne nakloniti se prokletstvu i milinju slučaja! kao što je i nepravedno pisati lj. p. iz pepela. hladna. racionalna. nemuževna. nepožudna. prava ljubavna pisma su gotovo slijepa. od čeznuća djetinjarija i žara pohote. ona su djevičanski bestidna. i ne pripadaju samo ovom naglom trenutku sada. ona su i prošlost i budućnost koja je, također, već prošlost. stoga i ne mogu napisati jedno lj. p. samo jednoj ženi. pišem, dakle, ljubavno pismo i ženama koje nikada nisam ugledao niti ću ih ugledati. a možda... moj naklon, prokleti slučaju, zazivam te svim opasnostima, labirintima i enigmama unatoč... darling. tako mi je drago što te još nisam stigao upoznati i dotaknuti. i više od toga. reći ću ti o mnogim tajnama i šutnjama kad se dogodimo. kad totalno jedno za drugim po(b)ludimo! spreman sam s tobom podijeliti kruh i vino, mrvice života i obilje kušnji/ljepota, blagost i gnjev, maleni stol i usku postelju... bit ću tad spreman i za te, bosonog, otići u dobrovoljno progonstvo u daleki, smrznuti sibir!
tvoj/vaš
branislav glumac
zagreb, siječnja 2009. PageBreakIvica Prtenjača (1969.) “Sad si mi dala motiv da napokon prionem pisanju i stavim na papir ono što već danima u meni čeka da bude napisano”, rekao je Ivica Prtenjača našoj urednici kad ga je zamolila da napiše ljubavno pismo. Kad smo ga pročitali, shvatili smo zašto je ovaj nagrađivani pjesnik u jednom razgovoru u povodu objavljivanja svojeg prvog romana Dobro je, lijepo je izjavio: “Poezija je život, ona prestaje sa životom. To mi se, kad sam ja u pitanju, čini jedino točno”. Ljubavno pismo posvetio je svojoj bivšoj djevojci.


Draga moja Narančo,

prošla je godina dana u kojoj se nismo ni čuli ni vidjeli, vrijeme previše strašno da bih ga odbrojavao. Spora godina, prepuna nevoljkih jutara i večeri, noći bez sna. Nagla buđenja ujutro, u pet, dok cijeli grad spava, dok se pomalja prvo svjetlo iznad vrana i zgrada, iznad krovova i sudbina, jako su teška. Ležim u krevetu i u mrljama na plafonu zbrajam naše susrete, naše zajedno provedene dane, naše ceste koje smo odvozili jureći jedno drugome ususret.
Raskopavam svoju ranu poput djeteta koje se uvijek iznova začudi nad kapljicom krvi koja će se neumitno pojaviti. Ali ne znam drugačije. I još nešto ima u tim jutrima, nešto što ipak malo umiruje, neka neočekivana i neželjena blagost – život miruje, stoji, ne kreće se. Sve je stalo, moja Narančo.
Moram ti reći da je Luna već velika i da je prvi put zalajala i skočila na vrata kad su mi neki Jehovini svjedoci žestoko pokucali, režala je s ove strane kvake i pokušavala ih otjerati, čuvala je svoj stan i mene, ne mogu se oteti dojmu da je i tebe, koju ja pak čuvam u sigurnosti svoje duše, također htjela zaštititi. Velik je pas, i njena me toplina grije dok pišem i ovo pismo, ima smiješan običaj da mi legne na stopala dok sjedim za radnim stolom. Ali što ti to govorim, pa to je radila i dok je bila štene, toga se sigurno i sama sjećaš. Sjećaš li se?
U svakom slučaju uskoro navršavam četrdeset godina, hoćeš li mi poželjeti čestitati rođendan ili ćeš ga kao nekoliko puta dosad prešutjeti jer si bila povrijeđena i ljuta, jer si bila nevoljena, ili na neki drugi način uznemirena onim što se stvaralo i istovremeno raspadalo između nas? Ne znam, nedostaješ mi, mislio sam da lakše zaboravljam, da ovi raspadnuti brodovi na kojima smo tako lijepo i nježno plovili sve naše tri godine lakše tonu u neumitnost i zaborav, da budem banalan posve, da pepeo lakše pada po ugasloj ljubavi.
Ali, kako vidim, naše su duše čudna skladišta svega i svačega, previše živa mjesta u kojim se događa još jedan život osim onog kojeg živimo i po konkretnim stvarima poznajemo. Možda i važniji!
U našim dušama živimo, Narančo, to sam ti htio reći, a tamo ne vlada logika vanjskoga svijeta, u duši nema laži i nema straha. Tamo je veliki ocean žudnje, ljubavi i potrebe da se ta duša ulije u neku drugu dušu kao što se ulijeva vino u čašu ili usamljenička suza u lakrimarij. A moja se duša ulila u tvoju i tamo nepovratno izmiješala, zaboravila samu sebe i prebrisala gotovo sve što je dotad pamtila i nosila kao svoju ljubavnu popudbinu.
Draga moja Narančo, ustajem tek da okrenem ploču, rekao bi nam dragi Arsen, sjeti se samo kako smo vozeći se kroz Liku jednog ranog proljeća pjevali njegove pjesme i plakali one krupne suze koje su klizile s obraza i zapinjale tebi u oni lijepu bijelu kragnu (u toj si košulji izgledala kao grčka djevojčica), a meni kapale po onoj mornarskoj majci koju si mi donijela s nekog otoka, oprosti mi, ne mogu se sjetiti je li to bio Hvar ili Mljet...
Draga moja, razbuđujem svoju tugu po tko zna koji put u životu. Ja se ne znam radovati sjećanju, ne očekujem mnogo od dana ili godina koje su preda mnom, i jasno ti je da me u suštini nema nigdje. Jer nema nas. Tako treba proživjeti ostatak ovog vremena lunjajući ovim dosadnim i umornim svijetom, stići na onu posljednju adresu i... Oprosti mi na ovolikoj zbrkanosti, toliko bih toga htio reći, i kad bi riječi mogle oživjeti!
Draga moja Narančo, prošla je godina dana od našeg posljednjeg susreta, a ja se još uvijek vozim po onim predjelima i još uvijek sanjam onu cestu zaobilazeći srnu koja me je u djeliću sekunde sa sredine asfalta pogledala onim svojim vlažnim očima. Osjećam svoje raspadnuto srce.
Vrijeme je da preklopim papir i spremim ovo pismo, ne želim te rastužiti. Mirna budi. Znaš i sama da ga neću poslati, još sam kao dijete zavolio svaku lekciju o uzaludnosti, i povjerovao u nju. Idem s Lunom u šetnju, hodat ćemo po nasipu, a ti nam mahni, kao da zabacuješ kosu, prebacuješ šal preko ramena, u nekoj tajnoj kretnji sjeti nas se.
Jer mi nikome drugome i ne pripadamo, ne zaboravljamo, i u pasjim dušama oboje živimo.
Tvoj