Teret traume, krivnje i samoće
"Unatoč tome što je okružen prijateljima i obitelji koji ga vole, glumac Alec Baldwin može se osjećati kao da je sam na svijetu. U djeliću sekunde naučio je kako kapriciozan život može biti i kako imamo kudikamo manje kontrole nad sobom i svojim svijetom nego što želimo vjerovati", piše Maryann J. Gray, socijalna psihologica i osnivačica Accidental Impacts, neprofitne organizacije posvećene pomaganju ljudima koji su nekoga nehotice ubili ili teško ozlijedili. Tu je organizaciju osnovala "kao dio vlastitog iscjeljivanja" jer i sama je nehotice nekog ubila. "Prije mnogo godina osmogodišnjak imena Brian izletio mi je pred automobil. Pokušala sam skrenuti, ali udarila sam u njega. Umro je prije no što je stigao u bolnicu."
Istraživanje njezine organizacije pokazalo je da u SAD-u najmanje 30.000 ljudi godišnje nehotice nekoga ubije. "Mnogi su od njih psihički slomljeni. Ipak, oni mogu zadržavati u sebi svoje misli i osjećaje jer ne vjeruju da zavređuju podršku, boje se osvete ili ne mogu naći potporu", kaže psihologica i ističe da time ne misli sugerirati da su oni žrtve. Ali jednako tako nisu ni zli ili netko koga nije briga za druge. "Te nas tragedije ne definiraju. Zapravo, dubina našeg očaja dokaz je naše brižnosti i čovječnosti." Brojni ljudi koji su zatražili pomoć od njezine organizacije desetljećima su nosili teret traume, krivnje i samoće. "Ali možemo naći i nalazimo svoj put vraćanja mira", kaže Maryann J. Gray i opisuje etape tog puta.
Suosjećanje, a ne prezir prema sebi
Prvi je korak nositi se s posljedicama tragičnog događaja. "Mnogi nehotični ubojice razviju potpuni posttraumatski stresni poremećaj, dok ostali iskuse samo neke simptome." Primjerice, osobu proganjaju slike nesreće, osjeća strah, stid, krivnju, tugu i bijes, ima teškoće sa spavanjem i koncentracijom. "Srećom, u 41 godini, otkako je PTSP postao priznata dijagnoza, psihoterapeuti su postigli velik napredak u njegovu proučavanju i liječenju."
Sljedeći je korak nositi se s moralnom povredom – s patnjom, krivnjom i otuđenjem koje iskusimo kad iznevjerimo moralne standarde koje smo si postavili. Znakovi su moralne povrede misli o samoubojstvu, zloporaba opojnih tvari, osjećaj bezvrijednosti, isključivanje pozitivnih emocija i izoliranje od drugih. "U psihološkom savjetovanju često se pokušava umanjiti krivnja ili postići da ona nestane, no takvi su osjećaji primjereni kad nekome naudimo", smatra psihologica. Umjesto toga vrijednost ima "moralni popravak" – kad priznamo da smo nekom naudili, naučiti se prema sebi odnositi sa suosjećanjem, a ne prezirom, te prepoznati potencijal u tome da se ide dalje živeći čestito, kako navodi Matthew Gray, profesor psihologije sa Sveučilišta Wyominga koji je to područje istraživao.
Svijest o krhkosti života
Treći korak u pronalaženju barem malo mira jest pokušati iskazati počast svojim žrtvama. "Nikad se ne možemo iskupiti za to što smo nekome uzeli život. Možemo, međutim, odlučiti svijet učiniti boljim mjestom", kaže Maryann J. Gray. Možemo se posvetiti tome da ćemo živjeti sa suosjećanjem i ljubaznošću, da ćemo svoje zajednice učiniti sigurnijima i brižnijima.
"Čineći to, vraćamo osjećaj djelatnosti i učinkovitosti, obnavljamo osjećaj pripadnosti i nalazimo mjeru samopoštovanja", ističe psihologica. I zaključuje kako za Baldwina i sve one ostale koji nekoga nehotice ubiju ili ozlijede nema boljeg načina iskazivanja poštovanja prema svojim žrtvama od toga da odaberu "živjeti hrabro, s punom svjesnošću o krhkosti života. Kako počinje svoje putovanje nošenja [s tim] i iscjeljivanja, nadam se da se može držati te namjere. Iako se možda osjeća osamljeno, nije sam. Hrabrost i nadu može crpsti od tisuća ljudi koji su našli svoj put do prihvaćanja sebe i samopoštovanja nakon što su nesretnim slučajem nekog ubili."
Izvor: LA Times