Sposobnost ljudskog suosjećanja pravo je evolucijsko čudo jer se protivi darvinističkim načelima egoističnog samoodržanja. Osim toga, kontekst u kojem se javlja suosjećanje predstavlja iznenađujući paradoks, piše Psychology Today.
Paradoks suosjećanja blijedi
Suosjećanje je dobro utvrđena ljudska osobina koja koristi ljudskom društvu nadahnjujući ponašanje pomaganja i nesebična djela ljubavi i dobrotvornog davanja. Ipak, opseg suosjećanja rijetko odgovara stvarnoj potrebi ili razmjeru katastrofe. Točnije, čini se da su ljudi dublje dirnuti patnjom pojedinačnih žrtava u usporedbi sa zajedničkom patnjom većih skupina, zajednica ili cijelih naroda.
Majka Tereza je jednom izjavila: 'Ako gledam masu, nikada neću djelovati. Ako pogledam jednoga, hoću' — čime se sažima fenomen koji je skovan kao 'nestanak suosjećanja'. Zašto je količina suosjećanja koju osjećamo toliko nerazmjerna ukupnom opsegu patnje ili broju onih kojima je potrebna?
Zašto se to događa?
Paradoks nestajanja suosjećanja obično se objašnjava s dva različita pristupa.
Prvi se pristup usredotočuje na to kako na ljudske emocionalne reakcije i odgovore suosjećanja utječu različite kognitivne predrasude i ograničenja razmišljanja. Jedno takvo ograničenje povezano je s našim vještinama računanja.
Mnogi ljudi teško razumiju velike brojeve. Iako je moguće zamisliti skupine od 10, 50 ili 100, veće grupe postaju sve teže za shvatiti. Kao rezultat toga, apstraktne statistike o ljudskoj patnji velikih razmjera teško je obraditi, razumjeti i s njima suosjećati.
Još jedna pristranost je 'učinak prepoznatljive žrtve'. To se odnosi na činjenicu da informacije o pojedinačnim, prepoznatljivim žrtvama izazivaju življe mentalne slike nego vijesti o općoj, raširenoj nesreći. Detaljne mentalne slike olakšavaju uspostavljanje odnosa sa žrtvom o kojoj je riječ, stavljanje u njihovu kožu i suosjećanje s njihovom patnjom. Kao rezultat toga, suosjećanje je veće za pojedince za razliku od većih skupina.
Drugi se pristup usredotočuje na to kako ljudi odvažu troškove i koristi svojih izbora, što zatim utječe na njihovu motivaciju za pomaganje drugima. Na primjer, pomoć jednoj žrtvi može se smatrati lakše ostvarivom od pomoći stotinama, tisućama ili čak milijunima žrtava. Sama veličina nekih katastrofa može nadvladati potencijalne donatore i odvratiti ih od pomaganja jer ih se smatra uzaludnim.
Osim toga, ako daju malu donaciju većoj kampanji pomoći, ljudi se mogu osjećati kao da njihov osobni doprinos ne čini veliku razliku. Uostalom, što je 5 dolara u kontekstu apela za pomoć od milijun dolara?
Doista, donacija se u ovom kontekstu može smatrati manje utjecajnom ili značajnom, a osjećaji emocionalne nagrade vjerojatno će biti niži. Kao rezultat toga, motivacija za suosjećajno davanje često je niža nego u kontekstu manje katastrofe.
Što možemo učiniti u vezi s nestajanjem suosjećanja?
Ljudsko suosjećanje i povezani činovi pomaganja ili altruističkog davanja nešto su što treba slaviti. Ipak, paradoks nestanka suosjećanja znači da neke od najgorih katastrofa dobivaju relativno malo pomoći. Kako možemo osigurati da se financijske donacije ravnomjernije raspodijele i dođu do onih kojima su najpotrebnije?
Ključna strategija za povećanje suosjećanja za mase je izbjegavanje složenih statistika. Umjesto toga, obično je korisno prikazati pojedinačne žrtve nesreće velikih razmjera. Pričajući osobne priče, masovna patnja postaje lakše ispričana i samim time lakša za zamisliti. I dok je malo vjerojatno da iskustvo jedne osobe predstavlja cijelu skupinu žrtava, ono bi moglo dati potreban poticaj za suosjećajni odgovor.