Iako se danas puno otvorenije govori o mnogim stvarima nego što je to bio običaj u prethodnim generacijama, još uvijek su itekako u mnogim društvima, pa tako i našem, postoje teme o kojima mnogi zaziru govoriti.
Radi se o temama s kojima se mnogima teško suočiti pa ljudi najčešće izbjegavaju takve razgovore koji im donose nelagodu. Kao odgovor na to nastao je pstaboo, jedinstvena konzultantska tvrtka koji se bavi upravo tabu temama, onima o kojima ljudi najradije šute.
Iza ove firme stoji Petra Salarić, nagrađivana istraživačica, dizajnerica i aktivistica, koja gotovo 10 godina radila u različitim područjima dizajna i umjetnosti na tri kontinenta, a onda se specijalizirala za tabue.
Veliku pozornost javnosti privukao je i njen projekt #taboomic - intiman storytelling događaju kojem 4 govornika dijele vlastita iskustva s tabu temama - kako su na njih utjecale, kako su se s njima nosili, te što su, ako išta iz njega naučili. Ovaj društveno orijentiran događaj privlači stvarne ljude i autentične priče kako bi se kroz govor mogli inspirirati, educirati i pokrenuti promjene - osobne i društvene.
Više o tome kako je nastala njena inicijativa, što posjetitelji mogu očekivati na #taboomic događajima, kojim temama će se baviti, ali što je njoj pomoglo da se suoči s vlastitim tabuima Petra je otkrila samo za Sensu.
Odakle ti potreba i motivacija za bavljenjem tabu temama? Je li to nešto što te pratilo od ranije ili se interes razvio s vremenom?
Mislim da je bila i potreba i motivacija, te nešto što sam zapravo postala svjesna da su tabu teme u principu vrlo kasno, tek prije par godina kada sam se nekako opredjelila za tabue.
Moj doticaj s tabu temama je počeo izrazito rano s 12-13 godina kada sam počela organizirati humanitarne akcije u svojoj školi, te u srednjoj školi kada sam s frendovima organizirala humanitarne koncerte u Tvornici kulture. Prvo započelo s 'problemom' na koju bi se ta akcija fokusirala i tek onda bi fokus bio na eventu. A zatim kada sam počela studirati dizajn sam koristila svoje vještine kako bi približila tabu teme ljudima i omogućila razgovor. Sa svojim doktoratom i osnivanjem pstaboo-a bi rekla da je više proizašla motivacija jer kada sam imala priliku ući dublje u tabue i kroz rad vidjeti perspektive, iskustva i učinak njihov na ljude mi je proizašla puno veća motivacija stvaranja prostora za razgovor i pružanje alata za promjene. Ali definitivno je nešto intrinzično jer se tabui vežu uz ljudsko iskustvo ali se tiču i društvene pravde i nepravde jer oni jesu najveći utjecatelji na ljudsko zdravlje ali i tišina oko tabua drži društvene nejednakosti netaknute što je nešto na čemu isto tako radim i što me motivira da što više o tome progovaram.
Kako je iz osobne ideje nastao pstaboo tvrtka? Za koga je namijenjen i kako izgleda jedna tvoja tipična radionica?
pstaboo je nastao zapravo kao odaziv na postojeću potrebu. Ubrzo nakon što sam upisala doktorat su mi se počele javljati firme kako bi ih savjetovala u njihovom odnosu s kupcima oko proizvoda koji jesu tabu te u potpori s pripremama za istraživanje i projekt na terenu, i sveučilišta su se javljala za predavanja. Ja nisam imala otvaranje firme niti u primisli, ali s obzirom da jedno od institucija su bili Ministarstvo zdravstva u Nizozemskoj s komentarom 'nismo mogli ništa pronaći oko toga kako se baviti tabuima' znala sam da postoji 'gap in the market'.
pstaboo-u sam isto tako pristupila dosta, ja bih rekla, istraživački i pratim kako vidim potrebe i kako se ljudi odazivaju. Prva radionica koju sam održala je isto bio poziv meni, a ne da sam ja tražila klijenta, i to je bilo u kontekstu odjela u kojem jedan od njihovih kolega prolazi kroz kemoterapiju i nisu znali kako uspješno pokrenuti razgovor bez da se osobu opterećuje. U razgovoru s ljudima sam vidjela da mi se često osobe obraćuju sa savjetima i to ponekad nakon godinu dana bez kontakta te uvijek je nekako bio kontekst posla, što ima i smisla jer na poslu zapravo imamo najviše maski. I od prve radionice do danas je bilo jako jako jako puno promjena i proizvoda, posebno po povratku u Hrvatsku. Tako da jedna moja 'tipična' radionica zapravo i ne postoji. No koncept je uvijek sličan – a to je da je izrazito interaktivno, da prati pravilo Chatham housea da se može dijeliti sadržaj, ali ne i identitet osoba. Ono što prolazimo je: što su tabui, što zahtijeva promjena oko tabua te imamo grupne zadatke kako bi mogli naučiti jedno od drugoga i vidjeti iskustva drugih i prema tome i sami naučiti. Te isto tako imamo i individualne zadatke gdje sudionici imaju prilike dublje ući u vlastite tabue. Cilj mojih radionica je rad na pojedincu, na vlastitoj svijesti i predrasudama koje onda ima lančani utjecaj na ostalo – na njihove odnose i na kulturu u firmi. Radionice su prostor za dijalog i za dovođenje na površinu – tu nema načina 'ovo je točno a ovo je krivo' već jedno dopuštenje da govorimo o temama o kojima (najčešće) sudionici prije nisu govorili.
Čime se sve pstaboo bavi?
Mimo radionica za firme isto tako predajem na fakultetima diljem svijeta dizajn za tabu teme te kako generalno raditi na osjetljivim temama i komunicirati na osjetljivim temama. Predavala sam na odjelima od kiparstva, do računalnih znanosti pa i menadžmenta. Tu je isto i istraživački rad poput zadnjeg istraživanja koje je pstaboo proveo s CESI o utjecaju simptoma menstruacije i menopauze na poslovni život žena. Te isto tako je tu i radionice za građane, poput #taboomic-a te i radionica koje iduće godine planiram s suradnicima na temu tabua i ženskog zdravlja. Dakle ima svega po malo, ali mi je cilj pronaći zapravo što je zaista potrebno i što funkcionira i prema tome stvarati proizvode i usluge.
Osam godina si živjela u inozemstvu. Koje si razlike uočila u odnosu prema mentalnom zdravlju u usporedbi s Hrvatskom? Je li stigmatizacija jednako prisutna ili postoje bolji primjeri kojima bismo se mogli inspirirati?
Nažalost da, po mom iskustvu posebice u zemljama poput Nizozemske i Velike Britanije, tamo je razgovor o mentalnom zdravlju puno zastupljeniji, postoji više sadržaja o mentalnom zdravlju, pa čak je i uzimanje odmora na poslu zbog mentalnog zdravlja nije bila rijetkost. Da se razumijemo, nigdje mentalno zdravlje nije bez stigme, ali mislim da je briga o mentalnom zdravlju zastupljenija i normaliziranija. Doduše ima jedan određeni ton koji je u Engleskoj prisutan kao i kod nas, što nije za čuđenje jer Hrvatska je postratna zemlja a i u Engleskoj je i dalje prisutan razgovor o ratu, borcima i preživjelima i o siromaštvu. I taj narativ je 'ojačaj i samo jako'. No ono što je potrebno po meni su dvije stvari – jedno je normalizacija i viđenje da je mentalno zdravlje ZDRAVLJE i na kojem se treba raditi, i da nažalost danas nije rijetkost da osobe imaju problema s mentalnim zdravljem – ni po globalnim statistikama niti u Hrvatskoj. A druga stvar je stvar ranjivosti. Ono što je po meni veliki problem u Hrvatskoj je ranjivost i otkrivanje vlastitih problema. Jedna od stvari koja me jako zatekla u radu je taj dio micanja perspektive i fokusa sa pojedinca na hrvatsko društvo. Čak i kada su zadaci individualni i gdje se bavimo našim vlastitim iskustvima i mišljenjima nekako je uvijek razgovor odlazio na to kakvo je društvo, što me na prvu izrazito šokiralo jer nasred papira piše 'tvoj tabu' a odgovor se fokusira na društvo, odnosno prebacuje se fokus. To mi je bilo prvo iskustvo, a radim s firmama na četiri kontinenta. Tako da drugi korak koji vidim da je izrazito potrebit kod nas za promjenu je spremnost na ranjivost i na otvaranje i odlazak u neugodno. Što naravno nije lagano, ali je presudno za stvaranje promjena. To je predkorak.
Otvoreno govoriš o vlastitim iskustvima s mentalnim zdravljem. Donosi li ti to olakšanje ili je i dalje izazovno izlagati se? Jesi li se ikad suočila sa stigmatizacijom zbog toga?
Mislim da je često kod otvaranja naš najveći neprijatelj zapravo mi sami. Taj aniticipatorni stres je nešto što svi imamo i često zna ljude spriječiti. Meni za mentalno zdravlje i dijeljenje mog iskustva je trebalo vremena i i dalje mi nije svejedno, razmišljam si često hoće li mi ljudi vjerovati i misliti da sam i dalje sposobna. Ali, imam ja i svoje gore tabue koje još nisam podijelila. Ali da je olakšanje, apsolutno. I to iskreno veće nego što sam očekivala. Što je čak i paradoksalno jer govorim u svom radu o toj moći ranjivosti i govora o tabuima i kako kada izgovorimo on ne vlada nama i stigma nas ne kontrolira već mi preuzimamo to u svoje ruke – a kada se meni to desilo sam se šokirala u pozitivnom smislu, kao da nisam znala da će se to desiti. Ali, moje iskustvo dijeljenja je bilo izrazito pozitivno i mnogi su mi se znali zahvaliti na mom dijeljenju iskustva jer je njima samima pomoglo i učinilo da se manje osjećaju samima u svom iskustvu te su često znali doći i podijeliti svoja vlastita iskustva.
Postoji li tema koja je i tebi osobno još uvijek tabu? Nešto o čemu ti je teško govoriti čak i uz svoj rad na osnaživanju drugih?
Da, apsolutno. Svi imamo svoje tabue, pa tako i ja. Ima neke koje još ne dijelim jer i sama se trebam s njima suočiti i pronalazim put kako se s njima nositi. Jedan koji sam nedavno po prvi puta podijelila u Hrvatskoj i to kroz svoj govor na #taboomic-u a to je osjećaj (ne)pripadnosti Hrvatskoj i uz to vežem dosta zapravo rekla bi čak i stida jer me bilo izrazito strah da će me ljudi zbog toga ismijavati, osuđivati i da ću imati onaj label 'povratnice koja pljuje po Hrvatskoj'. A razlog tome je zapravo dosta dubok i polazi još iz mog djetinjstva i odrastanja, odnosa u Hrvatskoj, problema mentalnog zdravlja koje su započeli ovdje, a ono što još dobivam su komentari na moj govor i to što govorim zapravo na englesko-hrvatskom odnosno rečenice su mi konstruirane po engleskoj gramatici samo prevedene na hrvatski. Jezik mi se plete...i onda su komentari 'pretvaram li se da ne znam hrvatski' i kako mogu ne znati svoj materinji jezik. Što zapravo samo povećava taj osjećaj nepripadnosti. To je recimo moj tabu koji sam se ohrabrila dijeliti nedavno tek. A teme koje nisu moje, ali mi je još uvijek teško govoriti o njima su smrt, smrtonosne bolesti.
#taboomic događaji izazvali su puno interesa. Možeš li ukratko objasniti što oni predstavljaju i što posjetitelji mogu očekivati kada dođu na jedan takav event?
#taboomic je intiman storytelling događaj koji okuplja do 30 ljudi u kojem 4 govornika dijeli vlastita iskustva s tabu temama – kako su utjecali na njih, kako su se nosili s njima te što su, ako išta, iz njih naučili. Ono što ljudi mogu očekivati je jedna izrazito podržavajuća zajednica u kojem se svako osjeća dobrodošlo, jedini autentičan i duboko ljudski događaj koji okuplja stvarne ljude, događaj na kojem ćete vjerojatno po prvi puta voditi neke razgovore te iz kojeg ćete zasigurno otići promijenjeni i duboko inspirirani.
Koje ste sve teme do sada otvorili na #taboomic susretima? Koje teme planiraš obraditi u budućnosti?
Imali smo dva tematska događaja – jedan na temu ženskog zdravlja gdje su bili govori o majčinstvu, endometriozi, adenomiozi, multiplo sklerozi, te hormonalnim poremećajima; događaj o internacionalnosti gdje smo govorili o osjećaju pripadnosti i nepripadnosti, izbjeglištvu, integraciji, jeziku i sportu; te ostale edicije koje su bile otvorene, dakle gdje su govornici birali svoje teme i tu smo čuli o anoreksiji, IVF-u, raku, nacionalnosti, alopeciji, seksualnosti u invaliditetu, menopauzi, amputaciji, bivanju single u četrdesetima kao žena. Nadolazeća edicija koja će se održati 2.12. je isto tako otvorena, ali tu su govornici javne ličnosti i cilj toga je bio potaknuti razgovor o mentalnom zdravlju jer svi tabui imaju posljedice na mentalno zdravlje, a mjesec prosinac je mnogima jedan od najtežih mjeseci. U drugom mjesecu će biti događaj fokusiran na erotiku i intimu te svo što s time dolazi (fetiš, masturbacija, orgazam, celibat, aseksualnost), a u petom opet na temu ženskog zdravlja. Na jesen 2026. se nadam dovesti #taboomic i u druge gradove Hrvatske te isto tako održati posebnu ediciju samo za muškarce kako bi imali siguran prostor za vlastitu ranjivost, koja je rijetkost i isto tako nešto što je gotovo nedopustivo u patrijarhalnom svijetu u kojem živimo, izrazito potrebno.
Što po tvom mišljenju ovakvi eventi doprinose društvu? Postoji li nešto što želiš da #taboomic dugoročno postigne? Što svaki pojedinac može učiniti kako bi pridonio smanjenju stigme oko tabu tema?
Ovi eventi doprinose osobnoj promjeni, osobnom učenju i oslobođenju od stigme, što zatim ima lančani utjecaj na društvo. Jer ako se mi uspijemo osloboditi od stigme mi bolje ulazimo u društvo, drugačije se postavimo, empatičniji smo. I to je što je i #taboomic pokazao. Komentari poput 'izašla sam kao bolja osoba' ili 'voljela bi da svaka osoba ima mogućnost jednom doći na ovako autentičan događaj, imali bi bolje društvo', i da ih uči empatiji. Događaj daje primjere dobrog društvenog ponašanja i sa tim primjerima mi možemo biti bolji i prema drugima i stvarati vlastite mikrokozmose sigurnog, empatičnost i humanog pristupa. Moj cilj je zapravo napraviti #taboomic u franšizu koji po svojim principima i pravilima ponašanja se može replicirati u druge gradove. A ono što svi možemo raditi je stvarati sigurne prostore za druge da se nama otvore, biti ta osoba koja ne dolazi drugome ako se ne slaže s osudom već s radoznalošću. I ako mi sami osjećamo nelagodu ne pobjeći već biti znatiželjni i ulaziti u te razgovore a ne stavljati ih pod tepih.
Što možemo učiniti sami za sebe kada je riječ o mentalnom zdravlju? Imaš li jednostavne, svakodnevne preporuke koje svatko može primijeniti?
Imam masu. Svakodnevno ono što možemo raditi je činiti stvari koji ovu buku grada i današnje nenormalne brzine može usporiti – to može biti od 3 momenta meditacije, do toga da ne posegnemo za mobitelom odmah ujutro nego se protegnuti i napraviti 5 dubokih udisaja i izdisaja, svaki dan ako možemo odaberemo put do posla ili dućana koji ima bar malo zelenila. Ja svaki dan prije spavanja si zapišem minimalno 5 stvari na koje sam zahvalna u tom danu jer zahvalnost je jedna od rijetkih stvari koje zapravo ne samo da ima učinak na naše zdravlje već je kao virus – dokazano je znanstveno da se širi i eksponira, ako nađemo 3 stvari na koje smo istinski zahvalni naš mozak će samo tražiti još podataka na koje možemo biti zahvalni. Također zapišem si 3 stvari kako sam bila suosjećajna sa sobom. Jer mi jesmo naši najveći kritičari, a pisanje 3 stvari s kojima sam bila suosjećajna sa sobom na mene ima učinak ko i zahvalnost, još više vidim stvari kako se mogu brinuti za sebe i biti nježna za sebe, to je meni postalo ko neki self-love language. Jedna stvar koju nažalost ne praktiriciram često je stvar digitalnih alata. Mnogi neuroznanstvenici ukazuju na glavnu stvar koju možemo učiniti, a to je isključiti se sa svih aparata. Ja to ne radim jer mi je, kao poduzetnic, jako teško, ali pokušavam ugasiti mobitel u 22h i upaliti tek 1h nakon što sam se probudila i moram reći da čini za mene baš jako puno – mirnija sam, bolje spavam i imam puno ljepši ulazak u dan. I na kraju bi rekla – zajednica ljudi koje cijenimo i koji su nam podrška ima jedan od najvećih utjecaja na ljudsku sreću. Poslati nekom poruku – 'Mislim na tebe / Hvala ti / Značiš mi više nego što znaš' ili samo provjeriti s njima ' Kako je prošlo x? / Želim ti lijep dan &3' znači puno puno. Mislim da često zaboravljamo da su odnosi poput biljaka – zahtijeva brigu a prije svega nježnost i podršku. Meni ne prođe dan da se ne čujem barem sa jednim prijateljem i imam zaista divnu grupu prijatelja koja su mi ogroman oslonac, i to je bogastvo.
Kako biraš koje tabue otvarati javno, a koje čuvati za intimniji prostor radionica? Postoji li neka granica koju u eventima još ne prelaziš?
Kada držim govore ili radim intervjue tu nije baš puno moguće ulaziti duboko, jer nema baš puno vremena niti prostora. No isto tako to 'duboko' zapravo ovisi od osobe do osobe, jer nije svima tabu isti jer nemamo niti svi ista iskustva. Npr. da ja pričam o tabuu menstruacije meni to nije nikakav problem i mogu dok kupujem kruh govoriti o tome, ali npr. moj osobni tabu koji se ticao identiteta i pripadnosti je trebalo dosta da to otvorim. Nadalje cilj radionica je zapravo stvoriti prostor za druge i da oni otvaraju svoje teme, a ne da ja namećem određene tabue. Ja spomenem i dam alate da osobe mogu ići dublje u svoje tabue. I isto tako mislim da je jako bitno zapravo da sami pazimo svoje granice. Jer rad s tabuima nije lagan, meni nije lagan. To je izrazito izazovno i 'pali' naš živčani sustav kontinuirano tako da ponekad je potrebno imati predah od teških tema i dopustiti si reset. Isto tako, ako nešto je nelagodno i dođe do otpora tada zastanemo i gledamo što se dešava. No možda se to 'gledanje' neće desiti na radionici i to je ok. Ja uvijek kažem kako najčešće nisam prisutna kada se promjene dešavaju jer je potrebno moment refleksije i da se dojmovi slegnu, ali za tu refleksiju treba vremena. No za ulaženje i analizu, ako se dogodi na radionicama, presudno je da imamo siguran prostor. I odgovornost. Odgovornost sa moje strane da stvorim ugodan prostor od povjerenja, ali ja isto prepuštam sudionicima odgovornost i brigu i poštovanje jedno prema drugome ali i prema sebi samima. Kažem da to nije terapija, ja nisam psihologinja, već stvaram prostor za dijalog, za razmatranje i alate za refleksiju. Do sada na radionici nije se dogodilo nikada nešto na što bi morala reagirati, ali mislim da nešto na što bi uvijek reagirala je kada dolazi do osuđivanja i do diskriminacije. Za to nema prostora. Možemo se ne slagati i dobro je imati u prostor gdje se ne slažemo da možemo naučiti i vježbati razgovore i suprotna mišljenja ali ni pod koju cijeni se ne ulazi u razgovor osuđivanja i nepoštivanja. Također, ako neka tema je osobama preteška ili je tema traumatizirajuća onda je zaustavljamo, dajemo predah i gledam kako se osoba osjeća i kako bi htjela nastaviti i onda kada smo spremni se vraćamo u prostor.
Kako odlučuješ o konceptu svakog #taboomic susreta? Biraju li se teme prema potrebama publike, trendovima u društvu ili vlastitom osjećaju da je ‘vrijeme’ za određenu tabu temu?
Pa do sada sam teme radila prema pripadajućim mjesecima, ali da, neke teme su isto prema 'potrebi'. Npr. htjela sam raditi #taboomic za muškarce u jedanaestom mjesecu jer sam osjetila da sve više postoji osuđujućeg narativa prema muškarcima i da društvo postaje polarizirajuće i postoji men hejt. Da se razumijemo, situacija u svijetu nije dobra i da, prava žena unazađuju, agresija nad ženama od strane muškarca se ne smanjuje i Andrew Tate praćenje ne jenjava te cijeli narativ koji dolazi sa njime. Ali, to se neće smanjiti osim ako ne stvaramo prostor koji je siguran gdje muškarci mogu VJEŽBATI ranjivost, iskazati emocije, ili više, naučiti vokabular za svoje emocije. Jer u suprotnom, vidimo što se dešava – dolazi do napada na muškarce i njihov obrambeni mehanizam je da pronalaze prostore gdje su drugi koji su prošli kroz slično i onda smo u začarnom krugu – ljutnja dovodi ljutnju, hejt dovodi hejt. Nije niti lako biti muškarac danas, posebno ne bijeli muškarac jer si osoba koja prima najviše mržnje a istovremeno nema sigurnog outleta niti se još u društvu, barem ne kod nas, uči muškarce niti je gotovo i prihvatljivo u društvu barem ne hrvatskom da muškarac bude emotivan. Tako da tome se nadam, ali s obzirom da je 98% trenutne publike #taboomic-a žene i pokoji muškarac koji je najčešće homoseksualac, mislim da me čeka još put do toga da ostvarim svoju želju #taboomic-a za muškarce.