Prvi put kada sam, prvo iz vlaka, a zatim iz taksija, ugledala Japan, osjećala sam se kao da sam sletjela na drugi planet. Ili, kao da sam se, izbačena iz svoje svakodnevice i svega što mi je poznato, uvukla u stranice National Geographica, gdje sada prolazim kroz svijet koji sam naviknula gledati na fotografijama. Nikad se prije nisam našla pod takvom svjetlošću, bliještećom, nakon trinaestosatnog leta zasljepljujućom; kao ni čekala vlak dok razglas neprekidno govori, a stanica svira kako bi ljudi po zvuku prepoznali svoju. Nikad se prije nisam provezla ulicom toliko zasićenom znakovima, reklamama svih vrsta, natkrivenom električnim vodovima, busenima žica u zraku.
Sada, nakon tri putovanja u Japan, povezujem ga s decentnošću, elegancijom, rutinom, posvećenošću detaljima, skromnošću i željom za pronalaženjem ljepote u (gotovo) svakom trenutku. Kao u filmu “Savršeni dani” Wima Wendersa, ljudi koje sam upoznavala u Japanu njegovali su intiman odnos s prirodom, u svoje rutine uplitali eleganciju, obraćali pozornost na kratke bljeskove ljepote u svakodnevici i od života činili, iz moje perspektive, umjetnost. Wendersov protagonist, kojeg je tako sjajno i nepretenciozno odigrao Koji Yakusho, tokijski je čistač javnih zahoda koji u rutini svoje – na prvi pogled sumorne svakodnevice - pronalazi ljepotu i tihu, skrivenu sreću.
Gledala sam taj film gotovo začarana, njega, kako se budi svako jutra u isto vrijeme, rutinski složi futon, s ljubavlju zalije biljke u svom malom kućnom rasadniku, iziđe iz kuće u svitanje i duboko udahne; kako u autu sluša Loua Reeda i pije kavu iz limenke; kako strpljivo, pedantno i dostojanstveno čisti zahode pa pod pauzom za ručak na klupi u parku jede sendvič i upija trenutak: beskućnika na kojeg nitko drugi ne obraća pozornost, treperavu svjetlost krošanja koju fotografira; kako mu očima prođe blijesak kad opazi sjenu lišća na zidu; kako pažljivo slaže fotografije biljaka u kutije svog urednog dnevnog boravka.
Isto sam tako hipnotizirano čitala poeziju Matsua Bashoa koji poziva susjeda da zapali vatru, a on će mu zauzvrat pokazati nešto lijepo – veliku kuglu snijega; Sayaku Muratu čija je prodavačica pronašla zadovoljstvo za blagajnom trgovine mješovitom robom; polaganu, tihu, skoro ljubavnu priču Tsukiko i Senseija Hiromi Kawakami.
Hirayama, čistač iz Wendersovog filma, neodoljivo me podsjetio na Makoto-sana, poznanika moje prijateljice Yuko, umirovljenog gospodina čija nas je supruga pozvala na večeru. Sramežljivo mi je pokazao svoju kolekciju razvijenih fotografija prirode kojima su prevladavala stabla. Krošnje svih godišnjih doba i boja, u makrofotografijama i totalima - crveno obojeni javori ujesen, tekuće zelena mladog lišća u proljeće, blijedoroza trešnjinog cvijeta. Uz svaku fotografiju precizno zapisan datum. Meni su se fotografije toliko svidjele da sam predložila da ih negdje izloži, no Makoto-san je bio vrlo skroman oko svoje kolekcije: “To je samo hobi.” Hvatao je ljepotu trenutka objektivom, za sebe.
Film me podsjetio i na poslijepodne provedeno u razgovoru s Ayako, koju sam upoznala na svoj rođendan, promrzla na ulicama grada na koji se naglo spustilo hladno poslijepodne i u kojemu više ni jedan kafić nije radio, a do polaska vlaka trebalo je pričekati nekoliko sati. Ljubazno je otvorila vrata svoje galerijice i potvrdila da su svi kafići doista zatvoreni, ali da ona ima grijalicu i da upravo priprema kavu – ne bismo li joj se pridružili? Tada još nisam voljela okus kave, ali mi je taj jednostavan trenutak umočen u miris kave i plinske grijalice jedan od najdražih u životu. Da se dogodio čistaču iz “Savršenih dana”, sigurna sam da bi mu u očima bljesnula sreća.
Tragove čistača nalazim i u Jijiju, legendarnom domaćinu koji je ugađanje gostima koji odsjedaju u njegovoj tradicionalnoj kući okruženoj rižinim poljima shvatio kao poziv. Jiji je svojim gostima, među ostalim, nudio: vožnju do sat vremena udaljenog muzeja u šumi, čekanje u vrijeme razgleda postava (“nije mi problem, imam svoju knjigu”), vodstvo po lokalnom zamku, rođendansko iznenađenje u obliku dva kolača – jednog u obliku zeca, drugog u obliku pileta, jutarnji čaj u njegovom lijepom vrtu, vodstvo do restorana uz svjetlost čeone lampe, izlet do šintoističkog hrama u šumi i poduku o ritualu purifikacije. Sve te zadatke Jiji je obavljao kao samorazumljive, svakodnevne.
Biti gost u japanskoj kući znači i da će te usred noći dočekati tanjur tople juhe, zdjelica riže, filet ribe i kada napunjena toplom vodom. Tako goste dočekuje moja prijateljica Yuko, uz dozu samorazumljivosti svojstvenu Jijiju. S njezinom sam obitelji imala priliku nekoliko tjedana živjeti i raditi, promatrati je kako unosi eleganciju i prirodnu estetiku u svoj posao ilustratorice, roditeljstvo dvjema djevojčicama, kuhanje, vođenje velikog botaničkog vrta i destilerije, brigu o kući, partnerstvo i prijateljstvo.
Hipnotizirano sam je promatrala kako priprema večeru, stvara remek-djela jednostavnosti, postavlja stol i servira jela uz dekoraciju koju bi donijela iz vrta: cvijet, grančicu, list. Kako se pažljivo odnosi prema svakom komadu keramike u svojoj kuhinji, kako nenametljivo lijepo postavlja stol. Kako kuhinju pomalo ritualno čisti nakon svakog jela: zagrijava čajnik na plameniku kako bi ga osušila, moči i na poseban način mota bijelu gazu kojom briše površine, posprema na zaseban tanjur svaki komadić hrane koji ostane nakon jela. Kako se budi u 5 ujutro da bi mogla u miru crtati. Kako se smije dok njezine djevojčice glasno pjevaju u kupaonici.
Jednom je rekla: “Voli, popravljaj i učini stvari lijepima. Ono što baciš također je lijepo.” Drugom prilikom je rekla: “Ne mrzim kišu. Osjećam olakšanje na kišno jutro. Jer sunce me požuruje, a zbog tamnosivog neba i boje kiše sretna sam što sam sada ovdje.” Od nje sam naučila (što ne znači i usavršila) truditi se činiti svakodnevicu lijepom i uživati u onom što imam i što radim u određenom trenutku. Kod mene nailazi u naletima inspiracije više nego u svakodnevnim ritualima, ali takav pogled na svijet zahtijeva vježbu – film kojim sam započela priču podsjetnik je na uživanje u svakodnevici, i onoj rutinskoj i onoj izvanserijskoj.
Čistač me podsjetio i na stariji bračni par koji je vodio mali restoran u Takayami, planinskom mjestu u koje proljeće stiže nešto kasnije, a koji je čeznutljivo pričao o Nagoyi u kojoj su u to doba trešnje već procvale, kao da trešnjin cvat donosi bolji život. Podsjetio me i na šestogodišnju djevojčicu Sayu koja je svog medvjedića ušivenog na pidžamu svako jutro pozdravljala mahanjem i imenom koje mu je nadjenula od milja, koja se nakon trosatne igre u vrtu vraćala kući uspuhana uz objašnjenje da je imala puno posla pomažući vrtlarima, koja je izradila savršenu repliku metlice za matchu od role wc papira jer se s originalnom nije mogla igrati i divila se pečenom krumpiru jer “jako voli smeđu hranu”. Na trogodišnjeg dječaka Harua koji je, shvativši da se stranci sporazumijevaju s njegovim djedom na engleskom, odlučio ne propustiti priliku i uključiti se razgovor jedinim riječima koje je znao: “Merry Christmas!”
Svaki od tih ljudi utkao je u mene želju za jednostavnim životom, pronalaženjem ljepote u detaljima, prirodi, vremenu provedenom u društvu i vremenu provedenom sa samim sobom. Ljepote u hobijima, pripremanju hrane, jutarnjoj šalici čaja, čak i u rutinama. Čak i u kiši. Postoji riječ kojom Japanci opisuju svjetlost koja sipi kroz lišće i pada na šumsko tlo. Komorebi, koja govori o dubokoj povezanosti s prirodom, potrebom da zastanemo i primijetimo ljepotu i savršenost naoko nebitnih detalja, pronalaženju mrlja svjetlosti u tami, doslovno i metaforički. Ovo sam ljeto više od jednog jutra provela zureći u šuštavu, zelenu krošnju iznad rijeke.