Augustin Tin Ujević jedno je od najvećih imena hrvatske lirike i pjesnik čija su djela utkana u naše živote još od najranijih dana. Rođen je u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine, a na današnji dan 12. studenog obilježavamo 68. godišnjicu njegove smrti. Čak i nakon tolikog vremenskog odmaka, zanimljivo je kako je Ujević i dalje predmet kontinuiranog proučavanja, a s njegovom lirikom upoznate su generacije svih nas.
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom studija bio je blizak Matoševom književnom krugu. Ipak, kasnije se razilazi s Matošem i pravaškim uvjerenjima te okreće prema jugoslavenskom integralizmu. Godine 1913. emigrirao je u Pariz, a do 1917. godine surađivao je s Jugoslavenskim odborom. Nakon Pariza nakratko se zadržava u Zagrebu odakle odlazi u Beograd, Sarajevo, Split pa na kraju opet u Zagreb gdje i završava njegov životni vijek 1955. godine.
Ovaj pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, poznat je kao jedan od najvećih boema među pjesnicima, a u nastavku vam donosimo neke od najljepših citata njegovog bogatog lirskog opusa.
Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima.
Knjiga nije hrana, ali je poslastica.
Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.
U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate.
Božanske žene, sva ljepota svijeta i lavska gordost, i plahota srne, kroz vaše čari uzvišene cvjeta u plave dane, i u noći crne.
A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.
Stvari su mjerilo vida, a san je njihova sjena.
Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!
Mi se svi ponavljamo. Mi se svi prepisujemo. Što je najgore, mi prepisujemo one koji su davno živjeli prije nas.
Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih suza ne povjeravam nikomu.