Književnik, profesor i akademik Mehmed Meša Selimović rođen je u 1910. godine u Tuzli, a preminuo je 1982. godine u Beogradu. Selimovićev stil karakterizira kombinacija realističkih i filozofskih elemenata, duboko psihološko profiliranje likova te bogatstvo monologa likova.
Egzistencijalistička problematika čest je motiv kojemu se vraćao u stvaralaštvu, a ratovi, nepravda, ljubav i mudrost teme su kojima obiluje njegov književnički izraz. Tuđa zemlja, Magla i mjesečina, Tišine, Derviš i smrt i Tvrđava samo su neka od značajnih djela ovoga autora, a pisao je i književne eseje i studije.
U nastavku dijelimo 10 inspirativnih citata koji na najbolji način prezentiraju njegov bogat književnički opus.
- Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali.
- Kad mi je teško, bježim u samoću; kad mi je još teže, tražim dobre ljude.
- Najgore je kad ljudi šute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
- Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
- Svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Svima bi bilo dobro.
- Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostat će samo suze.
- Ljudi su nepravedni, izigravaju naše povjerenje i ostavljaju nas kad nam je teško, potrebni smo im samo neoštećeni i jaki.
- Smatrao sam da me mora razumjeti, ako me voli, da me mora razumjeti i kada ništa ne kažem, mora biti na mojoj strani i kad nemam pravo.
- Oblaci i kiša, daljine izgubljene u sivilu, hladnoća i vlaga na ulicama, smradna studen u hotelu, živo osjećanje nezadovoljstva u meni. Sve pobjede trebalo bi odgađati za proljeće.
- Treba da zapazimo čovjeka, da ga razlikujemo od ostalih, svatko ima nešto svoje, i drago mu je ako se baš to posebno primijeti.