Većina unutarnjeg pritiska s kojim živimo ne dolazi iz samih obveza ili problema, nego iz stalne potrebe da sve drže pod kontrolom. Naučeni smo tražiti sigurnost u trajnosti; u planovima, odnosima i stanjima za koja se nadamo da se neće promijeniti. Kada se okolnosti pomaknu mimo naših očekivanja, prva reakcija je otpor, a upravo u tom otporu trošimo najviše snage i stvaramo osjećaj iscrpljenosti.
Tibetanska filozofija nudi vrlo trezven pogled na taj mehanizam. Temeljni budistički koncepti, poput anicce (nepostojanosti) i dukkhe (patnje koja nastaje iz pokušaja da zadržimo prolazno), ne bave se apstraktnim teorijama, nego načinom na koji naš um reagira na stvarnost.Patnja rijetko dolazi iz samog događaja; ona nastaje onog trenutka kada od situacije koja je po svojoj prirodi promjenjiva tražimo da bude trajna i sigurna.
Prihvatiti nepostojanost ne znači odustati od vlastitih ciljeva ili postati ravnodušan prema životu. Radi se o tome da prestanemo trošiti energiju na rat sa stvarnošću. Kada shvatimo da su teške faze, emocije i misli samo procesi koji dolaze i prolaze, prestajemo svaku krizu doživljavati kao trajno stanje. Iz tog razumijevanja prirodno se rađaju stabilnost i mir koji više ne ovise o vanjskim okolnostima.
U nastavku donosimo sedam misli iz ove tradicije koje pomažu usporiti ritam, prepoznati vlastite obrasce i vratiti fokus na ono što je uistinu važno.