Dok se godina polako privodi kraju, u isto vrijeme oko nas se osjeti opće poznata jurnjava, ali i zasićenost i unutarnja potreba za usporavanjem.
Zastati između obaveza, između misli, između onog što jesmo i onog što mislimo da bismo trebali biti u svojim i tuđim očekivanjima.
Puno puta čujem da se ljudi zapravo boje usporiti. No, usporeni ritam nije znak lijenosti i ne učinkovitosti. On je odraz ljubavi i poštovanja sebi.
Hrabrosti da se suočimo sa sobom, sa svojim mislima i emocijama koje su u brzini najčešće preglasne da bismo ih čuli.
Kad usporimo, počinjemo primjećivati ono najvažnije: svoj dah, osjećaj u tijelu, način na koji reagiramo. Tada postajemo svjesni sebe, a samo onaj tko zna voditi sebe, može biti istinski prisutan u odnosu s drugima.
Zamislite koliko bi nam životi bili ljepši kada bismo sve ono što se u njima događa promatrali malo opuštenije, kao kazališnu predstavu onu koja će, kao i svaka druga, jednom završiti.
Mi nismo naučeni promatrati život, već neprestano sudjelujemo u njegovim igrama. Stvaramo slike koje nam ne koriste, očekivanja koja nas iscrpljuju. U istoj situaciji, jedna će osoba osjećati zahvalnost što je nešto imala, dok će druga žalovati zbog gubitka. Razlika nije u događaju, već u pogledu.
Prihvatiti ono što ne možemo promijeniti ne znači odustati, to znači razumjeti. Boje se ljudi usporiti jer im je definicija usporavanja usudim se reći kriva.
Usporavanje nije odraz nemoći niti slabosti. Nije ni bijeg od života . Usporavanje je povratak u život. Ponovite si ovu rečenicu naglas .
Uvijek možete usporiti svoj dah. Produžiti ga, osvijestiti . To je već dovoljno da se cijelo tijelo i um umire.
Kad usporimo, više ne jurimo za srećom, već joj dopuštamo da nas pronađe. Počinjemo disati punije, voljeti dublje, razumjeti šire.
Možda upravo sada, na kraju godine, trebamo prestati tražiti velike odgovore i jednostavno dopustiti sebi da budemo prisutni.
Da zastanemo, zahvalimo, otpustimo ono što nas tišti. Da prihvatimo sebe u svojoj cjelovitosti i da pogledamo na svoj život kao na predstavu punu različitih činova: smijeha, boli, rasta, učenja a onda shvatimo da je svaka scena imala smisla, upravo tako kako je odigrana.
Jer živjeti usporeno znači živjeti svjesno.
A svjesno znači živjeti kvalitetnije, dublje i ljepše.
Za sve koji ste u potrazi za praksom svjesnosti, vidimo se na konferenciji svjesnog vodstva 22.11. u Muzičkoj akademiji Zagreb.