Uvijek je tu za sve. Ali tko je tu za nju?
U svom radu susrela sam se s pričom žene koja je godinama bila oslonac svima oko sebe.
Majka, kći, sestra, snaha. U svakoj od tih uloga postojala je neka potreba, neka odgovornost i netko kome je trebala njezina pomoć.
Kada bi netko imao problem, ona bi uskočila. Kada bi vidjela da nešto nije u redu, teško bi joj bilo ostati po strani. Pronalazila bi vrijeme, energiju i načine da drugima olakša, čak i onda kada je sama bila umorna i kada joj je ponestajalo snage.
Ali s vremenom se počelo događati nešto što ju je posebno boljelo. Što se više trudila pomoći, to je češće slušala da se previše miješa. Da gura nos gdje joj nije mjesto. Da bi trebala gledati svoja posla.
Bila je umorna, bezvoljna i sve se češće pitala zašto se toliko daje drugima, a zauzvrat ne dobiva razumijevanje koje joj je potrebno.
Zašto nam je ponekad toliko teško ne uskočiti, čak i kada znamo da nas to iscrpljuje? U radu s dijelovima osobnosti, kroz Parts Therapy, možemo zastati upravo na tom mjestu.
Umjesto da se usredotočimo na to kako promijeniti ponašanje, možemo upoznati dio nas koji osjeća potrebu da uvijek nešto učini, pomogne ili preuzme odgovornost.
Što se događa u nama kada vidimo da netko ima problem, a mi se ne uključimo?
Možemo li mirno ostati po strani ili se u nama pojavljuje osjećaj da nešto moramo učiniti?
Ne moramo unaprijed znati odgovor. Kroz iskustvo možemo dopustiti tom dijelu da nam pokaže što se krije iza njegove potrebe za djelovanjem.
Možda ćemo otkriti strah. Možda osjećaj odgovornosti. Možda nešto sasvim drugo, nešto što osoba do tada nije povezivala sa svojim ponašanjem.
Važno je ne pretpostaviti što se krije iza obrasca, nego dati prostor da se ono što je zaista prisutno pokaže.
Jer cilj nije oduzeti nam brižnost, ljubav ni želju da pomognemo drugima. Cilj je da možemo prepoznati razliku između pomaganja zato što to iskreno želimo i pomaganja zato što osjećamo da moramo.
Između brige za druge i preuzimanja odgovornosti za sve. Između toga da budemo prisutni za ljude koje volimo i toga da pritom potpuno zaboravimo sebe.
Ne moramo se boriti protiv dijelova sebe koji su nas doveli do ovog mjesta. Možemo ihvupoznati i razumjeti.
Možda dio nas koji uvijek uskače ima svoju priču. Možda postoji razlog zbog kojeg mu je teško stati, prepustiti drugima da sami riješe svoje probleme ili jednostavno reći: 'Sada ne mogu.'
Kada mu pristupimo s interesom umjesto s osudom, otvara se mogućnost da postupno otkrijemo i drugačije načine reagiranja.
Da možemo pomoći, a da se ne iscrpljujemo. Da možemo voljeti, a da ne preuzimamo odgovornost za sve. Da možemo reći NE, a da pritom ne osjećamo kako smo iznevjerili druge. Jer briga za druge ne bi trebala značiti da stalno ostajemo bez sebe.
Zaustavite se na trenutak i zapitajte se: Kada ne biste morali ništa riješiti, nikoga spasiti i nikome biti na raspolaganju, što bi se dogodilo u Vama?
Biste li mogli mirno ostati po strani ili bi se pojavila potreba da ipak nešto učinite?
Možda upravo u tom odgovoru počinje dublje upoznavanje sebe.
Ne zato da bismo postali netko drugi, nego da bismo razumjeli sebe i ponovno pronašli slobodu da biramo kako ćemo živjeti, pomagati i biti u odnosima s drugima.