Pojavljivala se u obitelji, partnerskim odnosima, poslu i drugim područjima mog života.
Mijenjali su se ljudi, okolnosti i moje životne uloge, ali neki moji najveći strahovi i uvjerenja ostajali su isti.
Kao da sam, bez obzira na to koliko sam učila, istraživala sebe i pokušavala nešto promijeniti, ponovno dolazila do istog mjesta. Kao da me nešto vraćalo na početak moje priče.
Dugo sam se pitala zašto se to događa. Zašto neke stvari razumijemo, a ipak ih nastavljamo živjeti? Zašto možemo toliko željeti promjenu, a istovremeno se iznova susretati s istim osjećajima i obrascima?
S vremenom sam počela drugačije gledati na ta ponavljanja.
Što ako ono što se stalno vraća nije samo prepreka koju trebamo ukloniti? Što ako nam upravo to pokazuje nešto što još nismo do kraja razumjeli o sebi?
Možda se iza naše najveće čežnje nalazi i naša najveća ranjivost. Ondje gdje najviše želimo biti voljeni, možda se najviše bojimo odbacivanja. Ondje gdje želimo osjetiti sigurnost, možda smo najviše naučili očekivati da će nam ona biti oduzeta. Ondje gdje najviše želimo uspjeti, možda nosimo uvjerenje da nismo dovoljno dobri.
Ne mora to biti naša priča, ali vrijedi zastati i zapitati se prepoznajemo li nešto od toga u vlastitom životu.
Počela sam razmišljati o tome da možda nije dovoljno samo pokušavati promijeniti okolnosti. Ponekad je potrebno zastati i pogledati što se u nama ponavlja kroz te različite okolnosti. Koje uvjerenje nosimo sa sobom? Čega se bojimo? Što pokušavamo dobiti, dokazati ili izbjeći? I što bi se dogodilo kada bismo na to što se vraća prestali gledati kao na vlastiti neuspjeh?
Možda upravo ondje gdje se osjećamo najranjivije postoji prilika da upoznamo sebe na dubljoj razini. Ne zato što je bol nužna ili zato što smo je sami stvorili, nego zato što kroz nju ponekad postajemo svjesni onoga što nas još uvijek oblikuje.
Danas više ne mislim da svako vraćanje na početak znači da nismo napredovali. Ponekad tek s vremenom možemo prepoznati nit koja povezuje iskustva za koja smo nekada vjerovali da nemaju ništa zajedničko.
A kada je jednom ugledamo, možda se prvi put otvara mogućnost da ne nastavimo istim putem.
Možda se iscjeljenje ne nalazi u tome da napokon prestanemo osjećati ono što nas boli, nego u tome da počnemo razumijevati što se u nama događa i pronađemo drugačiji način da budemo sa sobom.
Zato se ponekad vrijedi zapitati: za čime u svom životu najviše čeznem i što mi ta čežnja otkriva o meni?
Možda odgovor nećemo pronaći odmah. Ali samo pitanje može biti početak drugačijeg odnosa prema vlastitoj priči.
