Odškolovala sam dvoje djece, još jedno imam u osnovnoj školi i s odmakom i s iskustvom roditelja „odrasle djece“ mogu kritički promotriti školski sustav, roditeljski sustav i poziciju djeteta u svemu tome.
Opće je poznato da su djeca danas pod iznimnim stresom i da škola uvelike pridonosi tome umjesto da bude mjesto za učenje, rast i razvoj. Ne znam tko je prvi počeo, roditelji ili sustav, ali sigurno znam da nisu djeca. Tko je stalno nastojao podići ljestvicu uspjeha i izvrsnosti još više i više? Školski kurikul je preopširan, nastava i dalje funkcionira po ex cathedra principu, ocjena je i dalje najveći doseg i praktički jedino mjerilo nečijeg uspjeha. Danas se u većinu gimnazija mogu upisati samo odlikaši. Ali ne bilo koji odlikaši, nego samo oni s prosjekom 5,0. Zbog toga svi pate - i djeca, naravno, ali i roditelji školske djece koji su pod neprestanim pritiskom i osjećajem kompetitivnosti.
A gdje su djeca u svemu tome?
Ako sretnete dijete koje sada kreće u prvi razred, na pitanje veseli li se školi osmjehnut će se širokim i krezubim osmijehom i reći da jedva čeka da upozna učiteljicu, nove prijatelje i pokaže novu školsku torbu. Ako to isto dijete sretnete iduće ljeto i pitate veseli li se ponovnom početku škole, osmijeh mu više neće biti tako širok.
Vrlo rano nakon polaska u školu iluzije djeteta da je škola mjesto veselja i prijateljevanja puknut će kao balon od sapunice. Da, istina, dijete će steći mnoge nove prijatelje i učit će razne, čak i neke zanimljive nove stvari. No suočit će se i s drugačijom realnošću od dotadašnje - škola je i mjesto rada, truda, oslanjanja na sebe, kompetitivnosti i procjenjivanja. U toj priči rijetko koje dijete izlazi kao potpuno nenačeti pobjednik jer se svako suoči s povremenim ili češćim neuspjehom, kritikom, svađom i uspoređivanjem s vršnjacima. No sve su to problemi koji postoje i u svijetu odraslih pa možemo sa sigurnošću zaključiti da je škola dobra priprema za život. Međutim, postoje i djeca kojoj škola pričinjava toliki stres da se s njime ne mogu nositi. Stručnjaci govore o iznenađujućem porastu psihičkih oboljenja kod djece školskog uzrasta, bilo da se radi o poremećajima u ponašanju, poteškoćama učenja, poteškoćama s pažnjom ili depresijom i anksioznosti. U velikom porastu je broj djece koja se samoozljeđuju. Naravno da se sva odgovornost ne može pripisati samo školi jer nikada uzrok nije samo iz jednog izvora. Sveukupno stanje u svijetu i među odraslom populacijom je zabrinjavajuće pa nije ni čudo da nam djeca pate. Dogodila se korona, socijalna izolacija, potres, pa rat u svijetu. Više se nitko ne osjeća sigurno ni u svom dnevnom boravku, a kamoli u školi. Istodobno, roditelji kompenziraju za taj stresni način života i pokušavaju djeci umanjiti teškoće koliko god je to moguće pa u tome često pretjeraju i svojim pretjerano zaštitničkim stavom zapravo djeci prave medvjeđu uslugu.
Što možemo učiniti za našu djecu?
Škola je izvrsna platforma za učenje, ne samo školskog gradiva nego i brojnih životnih vještina. Neke od njih su toliko vrijedne da će same po sebi prevenirati razvoj psihičkih poremećaja, a važne su i po tome što pridonose i boljem stjecanju znanja, tj. lakšem učenju. Roditeljska uloga je poticanje razvoja tih vještina kako bi djeca što bezbolnije prošla kroz školu i iz nje iznijela najbolju verziju sebe. To su:
Znatiželja
Prema istraživanjima, tri stupa akademskog uspjeha su inteligencija, znatiželja i trud, s napomenom da su ta ista istraživanja naglasila da će znatiželja i trud nadmašiti inteligenciju svaki put. Što je znatiželja? To je jaka želja da se nauči ili dozna nešto novo. Djeca se rađaju s urođenom znatiželjom za istraživanjem pa puno uče. Danas svi nastavnici trebaju znati da znatiželja prethodi učenju i pretvara proces učenja u intrinzično motivirano ponašanje (za razliku od učenja zbog ocjena). Znatiželjne osobe dulje zadržavaju interes prema nekom sadržaju te dulje i bolje pamte naučeno gradivo. Možda još impresivnije, istraživanja su povezala znatiželju sa širokim spektrom adaptivnih ponašanja uključujući toleranciju, otpornost prema anksioznosti, pozitivna očekivanja, razmišljanje izvan okvira i nekritičan stav – a što su sve osobine zdravog socijalnog funkcioniranja. Dakle, roditelji, što je moguće dulje podržavajte znatiželju kod svoje djece, čak i kad ona znači 1000 pitanja „zašto“. Moja kći je u prvom razredu usred sata pitala učiteljicu „Kako se ribe svrbe?“ na što se učiteljica naljutila radi odstupanja od nastavnog plana i zbog ometanja te je ušutkala (a da joj nije odgovorila na pitanje). To je primjer kako odrasli gase znatiželju kod djece jer ne kaže se bez razloga „ne postoji glupo pitanje“.
Otpornost
Ako bih trebala birati samo jednu osobinu koju želim da moje dijete ima, to bi bila upravo OTPORNOST. To je sposobnost da se postigne pozitivan ishod (kognitivno, emocionalno i socijalno) unatoč poteškoćama. Svi smo čuli za ljude koji su uspjeli unatoč preprekama ili se uzdigli nakon vrlo nepovoljnih situacija. Otpornost je ono što nas digne nakon pada. A svi padaju. Važno je ponovno se dići na noge. Mogli bismo reći da je otpornost jedno „sasvim obično čudo“. Ne radi se o tome da samo rijetki posjeduju ovu osobinu, nego se potencijal za otpornost nalazi u svima nama. Nadilaženje teških situacija poput selidbe, početka škole, loše ocjene, prekida prijateljstava, razvoda roditelja nešto je s čime se mnogo djece suočava. Taj stres nije nužno loš jer, uz otpornost, dijete nauči vlastitu vrijednost, vlastitu sposobnost da uspije unatoč nepovoljnim uvjetima. No važno je naglasiti da su, unatoč otpornosti koju mnoga djeca imaju, iznimno važni i protektivni faktori poput bliskosti u obitelji, povjerljivih odnosa i mogućnosti oslanjanja na nekog. Što su protektivni faktori jači, lakše će se razviti otpornost djeteta na suočavanje sa životnim izazovima. Dijete s razvijenom otpornosti u susretu s lošom ocjenom ili prekidom prijateljstva neće se okrenuti protiv sebe temeljeći vlastitu vrijednost na neuspjehu, nego će ta situacija za dijete biti koristan „teaching moment“. U takvim situacijama roditeljska podrška i pomoć su iznimno važni jer će dijete kroz razgovor otkriti razne mogućnosti rješavanja situacije i nošenja s neugodnim emocijama.
Oslanjanje na sebe, snalažljivost
Nemojmo zaboraviti da je naš primarni posao da svojoj djeci budemo roditelji. To ne znači da moramo svoju djecu uvijek i baš u svakom trenu učiniti sretnima, nego da im omogućimo sve što im treba za zdrav razvoj kako bi odrasli u funkcionalne i sposobne odrasle osobe. Zabrinjavajuće je vidjeti punoljetne osobe s vještinama dvanaestogodišnjeg djeteta. Nije definicija ljubavi činiti sve umjesto svog djeteta jer im tako oduzimamo mogućnost da se počnu oslanjati na sebe. Mnogi nastavnici primjećuju da danas ima sve više djece koja nemaju dovoljno razvijene vještine oslanjanja na sebe i samostalnosti. Roditelji pomažu u pisanju zadaća, s djecom čitaju lektiru, umjesto njih rade razne školske projekte. Taj put osuđen je na propast jer čak i da roditelji uspiju s djetetom proći osnovnu školu, u srednjoj zasigurno neće moći zadržati isti način rada s djetetom iz jednostavnog razloga što im ono to više neće dozvoliti. A to isto dijete, s druge strane, nije spremno samo činiti stvari za sebe jer nikad nije imalo priliku to naučiti. Stoga je važno što ranije početi s osamostaljivanjem djeteta u skladu s njegovim mogućnostima, a vi ste uvijek tu da pomognete ili savjetujete kad zagusti. Vjerujte, dijete osjeća ponos kad nešto samostalno učini puno više nego kad dobije peticu za vaš trud.
Socijalna i emocionalna inteligencija
U posljednje vrijeme sve više možemo čuti o emocionalnoj inteligenciji i njezinoj ulozi u zdravom razvoju djeteta. Socijalna i emocionalna inteligencija sposobnost je djeteta da:
- identificira i izrazi svoje osjećaje na pravi način
- kontrolira impulse
- razvije empatiju
- bude uporno, ne odustaje pri prvom susretu s preprekom
- ima dobru komunikaciju s drugima.
Socijalna i emocionalna inteligencija važne su i za akademski uspjeh jer učenici koji je posjeduju su uporniji, imaju bolji odnos s nastavnicima, znaju se motivirati, manje su anksiozni, bolje pamte te lakše uče i boljeg su općeg ponašanja. Voljela bih da su škole više posvećene razvijanju tih vještina kod svojih učenika, no u stvarnosti nisu pa je posao nas roditelja da potičemo socijalni i emocionalni razvoj naše djece. Dijete kod kojeg je ova vještina razvijena bit će manje prijemčivo na svakodnevne stresore koje donosi odrastanje te se u susretu s teškoćama neće okrenuti samoozljeđivanju, agresiji ili regresiji, nego će imati snage nositi se s teškoćama na najbolji način. Socijalna i emocionalna inteligencija ne mogu se naučiti iz knjige ili u vlastitom dnevnom boravku, nego isključivo putem iskustva, izlaganjem novim situacijama, izazovima i drugim ljudima. Stoga pretjerano zaštićivanje i briga roditelja odmaže jer lišava djecu prilika u kojima mogu razviti tu neprocjenjivu vještinu.
Na kraju bih željela dodati zanimljivo iskustvo moje kćeri koja je ljetos kao volonter otišla u Keniju i tamo bila u posjetu plemenu Masai. Ispričala mi je da te obitelji žive u jako teškim uvjetima gdje već i mala djeca imaju obaveze oko kuće i životinja. Njima je škola mjesto bijega od surove stvarnosti i stvar je prestiža moći odlaziti u školu. Ne može svako dijete iz obitelji ići u školu jer ona, za razliku od naših škola, košta. Dijete koje je dobilo priliku ići u školu svjesno je da je time dobilo kartu za neki drugačiji, bolji i lakši život. S veseljem odlaze, s veseljem uče, ništa im nije teško. Za usporedbu s našom djecom koja u školu odlaze kao „na strijeljanje“. Ne, nije stvar samo u školskom sustavu, nego je stvar u tome da je djeci izvan škole omogućeno puno toga što u školi nije pa je tako škola za našu djecu nešto što MORAJU odrađivati preko volje, a djeci plemena Masai prekrasan izlaz iz teškog načina života. Možda bismo se svi mi roditelji morali zapitati - je li naš permisivni način odgoja i odrastanje u izobilju razlog za takav otpor naše djece prema školi?