Pseudologia phantastica, mitomania i morbidno laganje osnove su kompulzivnog uzorka preuveličavanja ili maskiranja stvarnosti. Slično kao i sa opsesivno kompulzivnim poremećajem, poriv za ovakvim djelovanjem može biti iznimno jak te mu se često nemoguće oduprijeti. Klinički gledano, patološko laganje uglavnom se istražuje u kontekstu drugih obrazaca ponašanja te se smatra simptomom mentalnog zdravstvenog stanja. Kako bi se laganje smatralo patološkim valja prvo pogledati širi kontekst djelovanja, a ključno je shvatiti učestalost takvih obrazaca te može li se osoba uopće zaustaviti pri takvom činjenju. Neke studije svode patološko laganja na izgovaranju pet ili više laži tijekom dana, kroz period od šest mjeseci.
U normalnim okolnostima susrećemo se s bijelim lažima. Većina ljudi koristi ih kako bi izbjegli konfrontaciju, omalovažavanje nečijih vrijednosti, osjećaj neugode, zabrinutosti... No, patološki lažljivci čine to kompulzivno i bez realnog opravdanja. Ostalima oko njih ubrzo postaje jasno kako izmišljaju suviše zamršene priče o vlastitoj prošlosti, a teško je procijeniti kada im uistinu vjerovati. „British Journal of Psychiatry“ objavio je studiju prema kojoj se kod patoloških lažljivaca pokazuje povećanje prefrontalne bijele tvari za do 26%. Kod ljudi s više bijele tvari naime, verbalna je komunikacija i sposobnost obrade podataka snažnija, ali bilježi se i problem s odnošenjem prema vlastitim emocijama i empatijom. Bez obzira na vještine verbaliziranja, teže im je održati dugoročne odnose i poslove jer se njihove laži uglavnom otkriju.
Uzroci koji pokreću patološko laganje mogu biti vezani uz neke druge poremećaje. Osoba koja ima antisocijalni poremećaj ličnosti za laganjem može posegnuti kako bi ostvarila simpatije i poboljšala time vlastiti status. Oni pak s graničnim poremećajem ličnosti laž koriste kako bi izbjegli odbijanje ili napuštanje. Narcisoidni poremećaj osobnosti vodi ka laganju u svrhu iskorištavanja i održavanja grandiozne ličnosti. Stoga je za zaključiti kako je patologija laganja vezana upravo uz druge dimenzije poremećaja u ponašanju, a nerijetko i za traume koje korijene vuku iz djetinjstva u kojemu je sa socijalnog aspekta bilo nužnu prikrivati mane.
Patološkog lažljivca često se brzo otkriva jer su priče koje iznosi nakon nekog vremena očigledno proizašle iz fantazija ili su njima suviše obogaćene. Valja istaknuti, kako premda svjesni svojih laži, ovi ih ljudi zbog kontinuiranog izlaganja i ponavljanja, počinju prihvaćati kao osobne ličnosti. Ali, uz mnoštvo detalja, koji s vremenom variraju, osobama oko njih postaje jasno kako neke od priča jednostavno ne mogu biti istinite.
Vrlo je vjerojatno kako je riječ o patološkom lažljivcu ako je osoba sposobna lagati o širokom dijapazonu tema; opisi događaja nisu činjenični niti se mogu povezati sa stvarnom situacijom; inzistira na vlastitoj varijanti bez obzira na dokaze, a od straha; užurbano se izvlači iz razgovora te nastavlja lagati čak i nakon što u tome biva uhvaćena.
Nakon što je uhvaćen u priči, patološki lažljivac postaje defenzivan, izbjegava pitanja te, ako na njih i odgovara, umjesto detaljima, čini to vrlo šturim informacijama. Planirate li konfrontaciju s njima, pristupite im pažljivo jer iza njihove potrebe, često se krije neki dublji problem – poput izbjegavanja razočaranja. Sasvim sigurno ih je i većina svjesna svojeg ponašanja i laži koje govore, a to može biti uistinu opterećujuće.
Riječ je o osobama koje si same kompliciraju život i nerijetko žele pomoć. Nije im potrebna prozivka, niti napad već isključivo riječi ohrabrenja kako bi se potrudili napraviti prvi korak i potražiti profesionalni savjet. Zato, u razgovoru s takvom osobom, pristupite nježno i prijateljski. Dajte im do znanja kako ih ne sažalijevate ili okrivljujete, već se trudite shvatiti u čemu je problem i kako ga razriješiti.
Izvor: Psych Central