Prošlo je već deset godina otkako je publici prezentiran film„H.E.R.“ (ONA), a gledajući na pojedine aspekte suvremenog života, njegova poruka možda nikada nije bila relevantnija. Živimo u svijetu u kojemu, usprkos povezanosti s njegovim krajnjim dijelovima, udaljenim kulturama i neiscrpnom vrelu informacija, sve teže uspijevamo uspostaviti zrele kontakte i konkretne ljudske odnose koji nas inspiriraju i održavaju.
Često se susrećemo s pojedincima čiji život žudi za ispunjenjem i partnerskim odnosima temeljenim na uzajamnom razumijevanju i potpori. Sve teže se upoznaju neki novi ljudi, a i takvi događaji ostaju na razini površnosti. Koliko god nas tehnologija kvalitetnije povezivala, udaljavamo se jedni od drugih i ostajemo na razini poznatih stranaca.
Istovremeno, bude se teorije o tolikom tehnološkom razvoju i njegovom kompletnom preuzimanju kontrole nad našim životima. Ili, tek naše ovisnosti o onome što nudi. Mnogi su već danas izgubljeni na putu prema pronalasku vlastitog smisla i vrijednosti. Suviše upleteni u svijet s kojim nemaju stvaran doticaj. Onaj društvenih mreža koji daje lažno viđenje stvarnosti, tek je zamagljen prozor s pogledom na nju.
Ta globalna usamljenost, lažna spona odnosa, reflektira se na svakodnevicu. Neki odlučuju raditi na sebi, a neki se nastavljaju udaljavati i zatvarati u svjetove osobnih projekcija koje ostaju neostvarenima. U svakome pak i dalje tinja želja za povezivanjem, realiziranjem i dijeljenjem sentimenata.
„Ona“, u režiji Spikea Jonzea donosi tek jednu od opcija bijega od usamljenosti. Okupljajući izvrsnu glumačku ekipu, predvođenu Oscarovcem Joaquinom Phoenixom, a u potpori glumica Ronney Mara, Scarlett Johanson te Amy Adams, ulazi u jednu naizgled alternativnu, ali čini se, moguću situaciju budućnosti. Dovoljan je tek glas kompjuterskog programa koji prikuplja osobne informacije Phoenixovog lika i upoznaje ga. A zatim se i sam počinje razvijati i formirati u jednu neovisnu osobu koja u glavnom liku budi zatomljene emocije.
Zvuči gotovo nemoguće, ali nije li ostvariva konekcija s osobom koju nikada niste ugledali putem internetskog razgovora, spajajući se zajedničkim interesima? Lako se prepustiti i predati povjerenje nedostižnom, znajući kako su šanse za realizaciju prave veze, malene. Samosabotaža nikada nije bila privlačnija jer nudi mogućnost bijega od konkretnog.
Mogli bismo se i zapitati što nam je potrebno kako bismo ostvarili emocionalan odnos, u svijetu u kojemu se toliko jednostavno i efektno udaljavamo? Dok živimo u nekom grču, strahu od ostvarenja punog potencijala i povjerenja u druge. Što ljubav uopće čini stvarnom? Osoba koja voli, osoba koja je voljena ili način na koji se ljubav sama ispoljava? Ovo su tek neka od pitanja koje ovaj film otvara.
Nije samo riječ o kreiranju vlastitih života kroz prizmu očekivanja i usamljenosti koja nas sve, u jednom trenutku proganja. Riječ je o načinima kojima se vežemo i otkrivamo komadiće sebe. U današnje je doba, mnogima potreban podsjetnik kako to učiniti. Čak i ako vam se premisa ne čini suviše stvarnom, otvara dijelove koje pojedinačno nosimo u sebi i ponekad nesvjesno zatomljujemo. Neki iz traume s kojom se nisu spremni suočiti, neki iz razloga trenutne izgubljenosti i osjećaja manje vrijednosti, a neki zbog straha od razočaranja u sebe i potencijalni ishod ulaska u partnerski odnos.Bilo kako bilo, ovaj film još uvijek je sjajan podsjetnik na prave vrijednosti koje u nama leže i koje samo individualno možemo probuditi. I ne, AI ne preuzima ništa osim onoga što u njega ne usadimo, što mu pružimo kao osnovu razvoja. A poanta je usaditi sjeme rasta prvo u sebe i progledati.