Godine i godine rada, različiti modeli, učitelji, terapeuti i strukture, čitanje stručne literature, ali i literature koja se bavi osobnim razvojem - sve me to, svojim ritmom i tempom, postupno dovelo do jedne spoznaje koja mi se u posljednje vrijeme čini posebno važnom. Ne mislim da je to univerzalna istina niti da se nužno odnosi na svakoga, ali za mene je postala vrlo značajna.
Nedavno sam čula misao da kroz jedan život najčešće obrađujemo nekoliko velikih tema koje se iznova pojavljuju i isprepliću u različitim područjima našeg života. Ta mi je ideja odmah imala smisla. Počela sam promatrati vlastiti život na malo drugačiji način. Umjesto da pojedine situacije promatram kao zasebne događaje, počela sam se pitati postoji li nešto što ih povezuje. Kako se osjećam u određenim situacijama? Kako reagiram kada se osjećam nesigurno, ugroženo, odbačeno ili nemoćno? Koje se reakcije ponavljaju? Postoje li određeni obrasci koje mogu prepoznati i onda kada se okolnosti, ljudi i životne faze potpuno razlikuju?
Kada sam počela tako promatrati svoje iskustvo, određene teme počele su se pojavljivati jasnije. Jedna mi je posebno privukla pažnju jer sam shvatila koliko sam upravo na njoj tijekom života radila, koliko sam je pokušavala razumjeti i koliko sam energije uložila u njezino razrješavanje. To su bile samoća, oskudica i nemoć. Na prvi pogled riječ je o tri različite stvari, ali kada sam ih počela promatrati kao dijelove jedne veće teme, počela sam uočavati koliko su se pojavljivale u različitim područjima mog života.
Mislim da je zanimljivo koliko dugo možemo živjeti unutar određene teme, a da je uopće ne prepoznajemo kao temu. Umjesto toga, vidimo pojedinačne okolnosti: jedan odnos, jednu situaciju, jedan neuspjeh, jednu životnu odluku, jedan osjećaj. Svaki događaj izgleda kao nešto zasebno. Tek kada počnemo gledati širu sliku, možemo primijetiti da se ispod različitih iskustava možda nalazi nešto vrlo slično. I tada se otvara jedno drugačije pitanje: ako se ista tema pojavljuje u različitim područjima mog života, što mi ona zapravo pokušava pokazati? Upravo me to dovelo do razmišljanja o našoj točki polazišta. Svatko od nas ima trenutak u kojem počinje postajati svjestan onoga što ga zapravo muči. Taj trenutak ne mora nužno izgledati dramatično. Ponekad je to jednostavno prepoznavanje obrasca koji se predugo ponavlja. Ponekad je osjećaj da više ne želimo živjeti na isti način. Ponekad je jedna rečenica, iskustvo ili spoznaja koja nam odjednom sjedne na potpuno drugačiji način nego prije.
Mislim da upravo taj trenutak može biti važan početak puta prema razrješenju. Ne zato što smo tada odjednom dobili sve odgovore, nego zato što smo nešto prvi put zaista vidjeli. Postoji razlika između toga da neku informaciju znamo i toga da ona na neki način postane naše iskustvo. Možemo nešto čitati godinama, slušati od različitih ljudi i čak vrlo dobro razumjeti na racionalnoj razini, a onda se dogodi trenutak u kojem to jednostavno 'sjedne'. Kao da se određeni dijelovi našeg iskustva povežu i nešto počnemo doživljavati drugačije. Nakon takvog trenutka možda se okolnosti našeg života nisu promijenile, ali naš odnos prema njima više nije isti.
Što više učim o živčanom sustavu, sve mi je jasnije koliko je upravo on važan dio te priče. O živčanom sustavu danas se mnogo govori i ponekad se čini kao da je postao objašnjenje za gotovo sve što nam se događa. Ipak, što ga više proučavam, to mi je zanimljivije koliko je istovremeno kompleksan, ali u svojoj osnovi vrlo jednostavan. Naš sustav stalno procjenjuje okolinu, reagira na ono što doživljava kao važno i prilagođava naše ponašanje onome što je u određenom trenutku potrebno.
Životinje u prirodi možda nam to najjednostavnije pokazuju. Kada se pojavi opasnost, njihov sustav reagira. One bježe, bore se, zamrznu se ili se na neki drugi način zaštite. Kada opasnost prođe, postoji mogućnost povratka u stanje ravnoteže. Kod čovjeka je priča puno složenija jer uz samu fizičku opasnost imamo odnose, sjećanja, iskustva, značenja koja smo pridali onome što nam se dogodilo i zaključke koje smo tijekom života donosili o sebi, drugima i svijetu.
Zato ono što je jednom bilo korisno može nastaviti djelovati i onda kada se naš život promijeni. Možemo danas biti odrasli, sigurniji i imati potpuno drugačije okolnosti, a ipak primijetiti da se u određenim situacijama u nama automatski aktivira vrlo stara reakcija. Možemo razumjeti da više nismo u istoj situaciji, ali naš sustav možda još uvijek reagira prema onome što je nekada naučio.
Upravo tu mi je rad s dijelovima osobnosti, Parts Therapy, postao posebno zanimljiv. Ne zato što u sebi imamo dijelove koje treba ukloniti, popraviti ili nadvladati, nego upravo suprotno. Ako određenu reakciju možemo promatrati kao dio nas koji je u nekom trenutku naučio određeni način zaštite, tada prema toj reakciji možemo pristupiti s više znatiželje i manje borbe.
Dio koji se povlači možda je nekada naučio da je povlačenje najsigurniji način zaštite. Dio koji pokušava sve kontrolirati možda je zaključio da se samo stalnom kontrolom može spriječiti ono čega se boji. Dio koji se bori možda je naučio da mora biti snažan kako bi zaštitio sebe ili nekoga drugoga. Dio koji ugađa drugima možda je u nekom trenutku povezao prihvaćenost i sigurnost s vlastitom sposobnošću prilagođavanja.
Kada na taj način počnemo promatrati vlastite reakcije, one više ne izgledaju kao nešto što je protiv nas. Počinjemo ih gledati kao pokušaje prilagodbe koji su u nekom trenutku imali određenu funkciju. To ne znači da nam svaki obrazac danas koristi. Upravo suprotno, neki od njih mogu nam stvarati velike teškoće. Ali razumjeti njihovu funkciju može otvoriti potpun drugačiji prostor za promjenu.
Za mene je to jedna od važnih razlika između pokušaja da se promijenimo silom i stvarnog unutarnjeg razrješenja. Možemo si govoriti da moramo biti drugačiji, da trebamo prestati reagirati, da trebamo više vjerovati sebi, da moramo pustiti prošlost ili jednostavno 'raditi na sebi'. Ali ako dio nas još uvijek nešto doživljava kao prijetnju, sama odluka možda neće biti dovoljna.
Zato mi je sve važniji način na koji pristupamo onome što se u nama događa. Umjesto da pitamo kako ćemo se riješiti određene reakcije, možemo pokušati razumjeti što se iza nje nalazi. Čemu služi? Što pokušava zaštititi? Što je naučila? Što joj je važno? Što bi se moralo dogoditi da više ne mora koristiti isti način zaštite?
Tu se za mene počinje otvarati puno šira slika. Rad s dijelovima osobnosti nije samo rad na određenoj reakciji. On može postati način upoznavanja vlastitog unutarnjeg svijeta i postupnog povezivanja različitih dijelova iskustva koji su možda dugo bili u konfliktu. Istovremeno, kroz takav rad sve više vidim koliko je važan i kapacitet živčanog sustava da podnese, osjeti i obradi ono što se pojavljuje. Zato mi se danas sve manje čini smislenim odvajati rad s unutarnjim dijelovima od tijela i živčanog sustava. Sve je povezano. I što više ulazim u to područje, sve mi je manje bliska ideja da čovjeka treba „popraviti“. Sve više osjećam da ispod različitih obrazaca, obrana, uvjerenja i načina preživljavanja postoji nešto što nije nestalo. Naša sposobnost povezivanja sa sobom, osjećanja, prisutnosti i izbora nije nužno izgubljena zato što smo tijekom života razvili različite načine zaštite. Ponekad joj samo više ne možemo lako pristupiti.
Zato mi je danas zanimljiv koncept povratka sebi. Ne kao povratak nekoj idealnoj verziji sebe, nego kao postupno ponovno povezivanje s vlastitom nutrinom, s onim što je ispod svih uloga, obrambenih obrazaca i naučenih načina funkcioniranja. U tom smislu rad s dijelovima za mene nije samo metoda. On je jedan od puteva kroz koje možemo upoznati ono što se u nama događa i početi stvarati drugačiji odnos prema sebi.
A možda je upravo to ono što me danas najviše privlači cijeloj ovoj temi. Nemam osjećaj da sam došla do konačnih odgovora. Naprotiv, što više učim, to postajem svjesnija koliko još toga ne razumijem. Ali ta me činjenica više ne frustrira na isti način. U meni stvara znatiželju.
Možda se razrješenje ne događa onda kada konačno pronađemo objašnjenje za sve što nam se dogodilo. Možda počinje puno ranije – u trenutku kada prvi put možemo zastati i stvarno pogledati ono što se u nama ponavlja, bez potrebe da to odmah promijenimo ili uklonimo. I možda je upravo u tome jedan od najvažnijih dijelova našeg puta: ne postati netko drugi, nego postupno upoznati sebe dovoljno duboko da ono što smo nekada morali biti više ne mora određivati ono što danas možemo postati.