Još jedan oblik susreta sa zagrobnim životom koji mi potvrđuje da smo mnogo više od naše tjelesne stvarnosti su izvantjelesna iskustva (engl. out-of-body experiences, OBE). To je pojava kad ljudi dožive osjećaj napuštanja svoga tijela i onda lebde ili lete i gledaju na svoje tijelo. To iskustvo također je karakteristično i tijekom doživljaja bliske smrti, ali može se dogoditi i tijekom meditacije, čak i posve spontano. Samo se iskustvo osobi doima vrlo slikovito, vrlo nalik noćnim vizijama. Tijekom života doživjela sam nekoliko izvantjelesnih iskustava. Prvo se zbilo kad sam imala trideset pet godina (kao i većina duhovnih iskustava, i to mi se dogodilo prilično kasno u životu) i to neposredno nakon poroda kćeri. Sjećam se da sam promatrala sebe kako spavam noću te sam zamijetila da mi je spavaćica naopako, što je i bila.
Mnogo mi je ljudi poslalo priče o izvantjelesnom iskustvu koje im se dogodilo dok su pričali, nastupali, trčali, hodali, sanjarili, meditirali ili tonuli u san. Vjerujem da ima nekih preklapanja između izvantjelesnog iskustva i vrhunskog iskustva kad se osoba osjeća da je izvan svog tjelesnog tijela zbog osjećaja neočekivane sreće. Osobno mislim da su oba ta iskustva dar s neba. Larino iskustvo potvrdilo mi je da ljubav ne može umrijeti.
Ocu je 2004. dijagnosticiran napredni stadij raka jetre. Bolest je bila u fazi kad se više nije mogla liječiti i liječnici su mu dali još možda dva do tri mjeseca života. Ja sam najstarije među troje djece i sa šest godina ostala sam bez majke. Moj je otac bio fantastičan čovjek koji je nakon toga odgojio nas troje i voljela sam ga svim srcem. Vijest da ćemo ostati bez njega za tako kratko vrijeme bila je, u najmanju ruku, posve razorna. Otac je živio dvadeset pet minuta šetnje od mene i to sam putovanje nebrojeno puta obavila u prošlosti, ali nakon te vijesti bilo mi je sve teže. Posjećivala bih ga najmanje jednom, a katkad i dva puta na dan. Katkad bi bol i tuga bili tako jaki da bih ostala stajati pred kućom, isplakala se od srca, smirila se i tek onda ušla. Bilo je to doba velike kušnje.
A zatim sam jednog jutra s tugom u srcu ponovno krenula na to putovanje. Nisam duhovna osoba, ali tog jutra nešto me natjeralo da pogledam gore i tako prekinem svoje žalosno sanjarenje. Sjećam se da sam na licu osjetila toplinu sunca, zatvorila oči i, zapanjujuće, počela se smiješiti. Iskusila sam snažan osjećaj da je očeva ljubav dio sunčeve svjetlosti i da što god se dogodilo, uvijek će biti sa mnom, osobito kad sunce bude sjalo. Bila je to doslovce kap užitka u oceanu tuge. Odjednom mi je postalo kristalno jasno – kao da se, na trenutak, nebo otvorilo za mene kako bi me uvjerilo da će mi otac biti u dobrim rukama i da će uvijek biti uz mene. Željela sam svoju priču podijeliti s vama jer ona potvrđuje, barem meni, da je nebo uistinu dostupno najobičnijim ljudima.
Što god tko rekao, ljudski mozak nije izvor takva iskustva, baš kao što ni računalo nije izvor slika koje prikazuje. Nema uvjerljiva dokaza da izvantjelesno iskustvo nastaje u mozgu. Osobno mislim da je izvantjelesno iskustvo, baš poput kliničke smrti, noćnih vizija i svih susreta sa zagrobnim životom potvrda da određeni dio nas postoji izvan našeg tijela i uma te da smo svi duhovna bića s ljudskim iskustvom. Svi oni koji su doživjeli neko od navedenih iskustava kažu da su sami doživljaji nevjerojatno moćan i bogat izvor duhovnog buđenja.