Postoje duboke, univerzalne životne teme koje dotiču samu srž čovjekova postojanja. Te nas teme neizostavno prate u različitim razdobljima života, od njih možemo bježati, nijekati ih, potiskivati ili se pak s njima suočiti. Izbjegavanje dovodi do zastoja, suočavanje su vrata koja vode u rast i razvoj. No taj put najčešće nije nimalo lak ni ugodan.

Takva tema su i gubitci – rastanci od ljudi, stvari, situacija uz koje smo emocionalno vezani, koje volimo i koji zauzimaju važno mjesto u našim životima. Prihvatiti gubitak ujedno znači biti u stanju prihvatiti prolaznost, znači emocionalno sazreti kao psihološko i duhovno biće. Iako će dijete u nama možda i dalje željeti da se ništa ne mijenja, da održi iluziju bajke sa sretnim završetkom u kojoj svi zauvijek ostaju sretni i zajedno, kao odrasla osoba znamo da je prolaznost utkana u samo tkanje života i da nam tek njezino prihvaćanje može pomoći da slobodno živimo punim plućima.

ZAŠTO GUBITAK VOLJENE OSOBE BOLI

Za očuvanje vrste veoma je važno da se ljudi vezuju jedni uz druge. Skupina pruža zaštitu i sigurnost, u skupinama su se i naši davni preci lakše mogli obraniti od neprijatelja, pomagati jedni drugima, brinuti se za potomke. Kako bi osigurala tu evolucijsku potrebu, priroda se pobrinula da usadi u čovjeka duboku potrebu za vezivanjem.

Na primjer, hormon oksitocin, koji mnogi nazivaju „hormonom vezivanja“, djeluje ponajprije kao neurotransmiter i luči se u velikim količinama tijekom porođaja i dojenja, tako da beba u trenucima najdublje povezanosti s majkom u majčinu mlijeku prima i oksitocin te u mozgu djeteta nastaje poveznica između stanja duboke prisnosti i oksitocina. Istraživanja su pokazala da samo uštrcavanje oksitocina u nos odraslih ljudi odmah stvara osjećaj povjerenja i bliskosti.

U prvim danima života dijete majku i sebe doživljava kao cjelinu, no tijekom odrastanja neizbježne su situacije u kojima će se malo dijete suočiti s gubitkom – igračaka, kućnih ljubimaca, privremenim ili stalnim rastancima od važnih osoba.  Teorija privrženosti (attachment theory) koju je razvio britanski psihijatar i psihoanalitičar John Bowlby separacijsku anksioznost ili tugovanje kod gubitka smatra normalnom adaptivnom reakcijom djeteta.

U idealnom slučaju dijete prolazeći različite situacije tijekom djetinjstva uči vezivati se i odvezivati, te ako su ti „psihološki zadaci“ uspješno svladani, kao odrasla osoba moći će stvarati duboke, bliske i intimne veze s drugim ljudima, no jednako tako i ponovno iz njih izaći, „odvezati se“, ostajući pritom cjelovit unutar sebe, bogatiji za jedno životno iskustvo. Ako osoba tijekom razvoja nije svladala teme vezivanja, to se može manifestirati kao nesposobnost ulaženja u bliske veze ili pak nemogućnost izlaska iz njih.

STADIJI KOJE PROLAZIMO NAKON GUBITKA

Temama smrti i žalovanja puno se bavila dr. Elisabeth Kübler-Ross. Ona opisuje nekoliko stadija kroz koje prolazimo nakon gubitka. Prvi je stanje šoka, kad nesvjesni um spušta zavjesu koja nas štiti dok ne budemo spremni suočiti se s bolnim događajem. U stanju šoka čovjek se može doimati kao da ne shvaća što se dogodilo. Iako čuje riječi, one do njega ne dopiru. Ta faza može trajati nekoliko minuta, nekoliko dana ili čak i dulje. Nakon toga slijedi stadij akutnog žalovanja u kojemu se odvijaju brojni unutarnji procesi.

Na tjelesnom planu česte su psihosomatske smetnje – teškoće sa spavanjem, gubitak apetita, vrtoglavica, glavobolja, lupanje srca itd. Na emocionalnom planu izmjenjuju se osjećaji tuge, ljutnje, straha, koji mogu biti teški i iscrpljujući. Ako se prije nisu suočavali sa snažnim emocijama, ljudi ponekad imaju osjećaj da gube razum i važno je pružiti im informacije da je to što prolaze potpuno normalno, da je dio prirodnog procesa. Na mentalnoj razini mogu se pojaviti teškoće s koncentracijom i pamćenjem, gubitak motivacije i interesa, a na duhovnoj razini pitanja o smislu života, postojanju života nakon smrti, gubitku ili pronalaženju vjere... U zadnjem stadiju procesa, fazi ponovnog vraćanja u život, pozornost ponovno više usmjeravamo na sadašnjost i budućnost.PageBreak

KOLIKO JE 'NORMALNO' TUGOVATI?

Prije se razdoblje tugovanja nastojalo smjestiti unutar određenih vremenskih granica, pa se isprva govorilo da je „normalno“ žalovati tri mjeseca, zatim se to razdoblje produljilo na šest mjeseci, pa na godinu dana. I danas će neki stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja uvjereno tvrditi da s nama nešto nije u redu ako je bol prisutna dulje od godine dana. To je doživjela i četrdesetogodišnja Ana koja je u prometnoj nesreći izgubila supruga kojeg je jako voljela te ostala sama s njihovo dvoje djece.

Na sistematskom pregledu, tri godine nakon gubitka supruga, psihijatar je zamijetio da su joj se oči zasuzile kad je odgovarala na pitanja o smrti supruga i na osnovi toga zaključio da je depresivna i predložio joj lijekove. Pritom Ana u svakodnevnom životu nipošto nije bila depresivna, no kad su riječi taknule ožiljak stare rane, emocije su se ponovno pojavile, a tako će možda biti uvijek.

Novije teorije žalovanja, kao što je teorija kontinuiranih spona, naglašavaju da se zdrav proces žalovanja zasniva na sposobnosti ožalošćenog da održi trajnu vezu s umrlom osobom. Dok su starije teorije svrhu žalovanja vidjele kao prekidanje veza, ostavljanje gubitka iza sebe i stvaranje novih veza, neki psiholozi smatraju da je svrha žalovanja pronaći način kako održati vezu s umrlom osobom koja je kompatibilna s drugim, postojećim i novim odnosima. T. Walter Mortality (1996.) piše: „Ožalošćeni su osjetili olakšanje kad sam im rekao da ne moraju ‘otpustiti’ umrlu osobu – paradoksalno, to kao da je bio poticaj da mogu krenuti dalje...“
Tugovanje je najintenzivnije prvih dana i mjeseci, a poslije se javlja u povremenim valovima.

ŠTO S EMOCIJAMA?

Iako je u našim krajevima još djelomično uvriježeno mišljenje da je znak snage ne izražavati emocije i stoički podnositi bol, potiskivanje nanosi više štete nego koristi. Postoje studije koje potvrđuju da se u slučajevima zatomljenog žalovanja nakon nekoliko godina češće pojavljuju teže i kronične bolesti ili poremećaji.

Željela bih to potkrijepiti primjerom iz svoje psihoterapijske prakse: Djevojka od 21 godine obratila mi se za pomoć zbog napadaja panike koje je počela doživljavati sve češće. Naizgled bez razloga, ostajala je bez daha i bojala se da će se onesvijestiti. Prilikom prikupljanja anamnestičkih podataka ispričala mi je da je njezina majka umrla od karcinoma kad je ona imala 16 godina. Otac je ostao sam s njom i starijim bratom te je svoju bol nastojao zatomiti radeći od jutra do mraka. O majci se nije razgovaralo, njezine slike su maknute jer je to bilo previše bolno da bi se moglo podnijeti. Život je išao dalje.

Slijedeći intuiciju, počela sam s njom raditi na gubitku majke i ponovnom uspostavljanju veze s njom. Djevojka se, isprva preplašeno i nevoljko, počela prisjećati trenutaka provedenih s majkom, donijela je njezine slike, zamišljala što bi joj ona rekla kad bi sad bila ovdje. Simptomi panike ubrzo su potpuno nestali. Energija koja je bila zatomljena potisnutim osjećajima sad je bila oslobođena i mogla je biti usmjerena u drugim pravcima.

Ponekad zbunjuje što između pojavljivanja simptoma nerazriješenog tugovanja i samog gubitka može proći puno vremena, no kao što je netko jednom rekao: vrijeme nije psihološka dimenzija.PageBreak

fatima
Shutterstock fatima
KAKO SI POMOĆI
  • Rituali odvajanja, poput pogrebnih rituala, dio su naše kulture, no možemo ih osmisliti i sami za sebe. Na primjer, možemo napisati pismo bivšem partneru/partnerici/kolegama na poslu... u kojemu zahvaljujemo na svemu što je bilo dobro, izražavamo sve čime nismo bili zadovoljni i na kraju osvještavamo sve što je moglo biti, što smo željeli, a nikada se neće ostvariti (kako jednom stvorene želje ne bi poput duhova, neotkrivene, još godinama lutale našim umom). Na kraju pismo možemo spaliti ili pustiti da teče niz rijeku ili spremiti na posebno mjesto. Rituali su važni jer je to jezik koji dobro razumije naša podsvijest, koji dopire u skrivene kutke do kojih riječi ne dolaze.
  • Vodite računa o zdravlju – dovoljno sna, zdrava hrana, svjež zrak... pomažu održati tijelo u dobrom stanju dok psiha prolazi unutarnje turbulencije.
  • Podijelite svoje osjećaje s drugima. Izražavanje osjećaja ima ljekovit učinak. Ako nemate prijatelja koji su zaista spremni slušati, možete pisati dnevnik, a osobito su se korisnima pokazale grupe samopomoći u kojima se sastaju ljudi koji prolaze slično životno iskustvo.
  • Dopustite osjećaje. Iskonski osjećaji su poput valova, naviru, preplave nas i prođu. Zatomljeni osjećaji postanu kronična, umrtvljena stanja – zatomljena tuga pretvara se u depresiju, zatomljena srdžba u stalnu napetost i razdražljivost, zatomljen strah u nesigurnost.
  • Čitajte. Postoji niz knjiga koje se bave temom žalovanja i gubitka i koje mogu pružiti korisne poticaje za razmišljanje.
  • Pišite. Napišite priču o osobi koja je umrla, o izgubljenom poslu ili prošloj ljubavi. Takva priča je poput spomenika u kojemu je zabilježeno ono što je bilo posebno vrijedno i važno i što želimo sačuvati od zaborava vremena.
  • Otvorite se novim iskustvima – tečajevima, putovanjima, druženjima. Posebno su korisni različiti oblici kreativnog izražavanja jer pomažu uspostaviti unutarnji sklad.
  • Ako osjećate da se ne možete sami nositi s gubitkom – potražite pomoć. To može biti razgovor s psihološkim savjetnikom, psihoterapeutom, duhovnikom. Budući da smo u razdoblju tugovanja posebno osjetljivi, mogu se otvoriti stare, neizliječene rane koje iziskuju dodatnu njegu.