Američka budistička redovnica Pema Chödrön pomaže nam da razvijemo hrabrost za rad sa svojom unutarnjom boli - na način da je prepoznamo, prigrlimo i radimo s njom, a ne protiv nje. U knjizi ‘Počni tu gdje jesi’ donosi zanimljiv pristup iscjeljenju i prihvaćanju i onog neželjenog na koje često nailazimo na svom putu. Praksom meditacije i inspirativnim tibetanskim sloganima, koje nam nudi na putu spoznaje, Pema Chödrön otvara nas prema najvažnijem od svega - nama samima. Donosimo odlomak iz knjige koji se bavi pitanjem ega i njegovim manifestacijama u svakodnevnom životu.
Današnji slogan glasi: „Kad je svijet pun zla, pretvori sve nevolje u bodhi put.“ Riječ bodhi znači „prosvjetljenje“. Posrijedi je osnovna izreka lojonga: kako neželjene, nepovoljne okolnosti vlastitog života koristiti za buđenje. To je dragocjen dar učenja lojonga, sve što se događa ne smatra se smetnjom ili preprekom nego putem buđenja. Taj slogan vrlo je primjeren našem životu prepunom obveza i našim teškim vremenima. Štoviše, namijenjen im je: kad ne bi bilo teškoća, ne bi bilo potrebe za lojongom ili za tonglenom.
Bodhisattva je druga riječ za ratnika buđenja, za onoga koji razvija hrabrost i suosjećanje. Iz slogana proizlazi da na putu ratnika, ili bodhisattve, nema prekidanja. Taj put obuhvaća sva iskustva, spokojna i kaotična. Kad je dobro, osjećamo se dobro. Uživamo u ljepoti snijega koji vani pada ili svjetlosti koja se odbija od poda. Osjećamo zahvalnost. Ali, kad se požarni alarm oglasi pa nastane kaos, uzrujani smo i uznemireni.
Sve je to prilika za praksu. Nema prekida. Voljeli bismo vjerovati da je, kad je tiho i mirno, to i stvarno, a kad je neuredno, zbrkano i kaotično, pogriješili smo u nečemu ili, češće, netko drugi je nečime upropastio našu lijepu meditaciju. Netko je svojedobno rekao o jednoj glasnoj ženi sklonoj zapovijedanju: „Što ta žena radi u mojem svetom svijetu?“
S ovim sloganom povezano je i da buđenje obuhvaća razvijanje poštenja te jasnog viđenja. Ljudi katkada zaključuju da učenja lojonga govore da bi, ako ne smijete optuživati druge nego se umjesto toga povezati s osjećajima ispod svoje priče, bilo pogrešno reći da vam je netko naudio. Međutim, poštenje, jasno viđenje i iskrenost obuhvaćaju sposobnost priznavanja da je šteta učinjena. Prva uzvišena istina – prvo Buddhino učenje – govori da patnja postoji. Patnja postoji kao dio ljudskog iskustva. Ljudi naude jedni drugima – mi naudimo drugima i drugi naude nama. Ta je spoznaja jasno viđenje.
Ovo je pitanje osjetljivo. U čemu je razlika između spoznaje da se nekome naudilo i optuživanja? Možda u tome što, umjesto da upiremo prstom i optužujemo, postavljamo pitanja: „Kako mogu komunicirati? Kako mogu pomoći da učinjena šteta bude ispravljena? Kako mogu pomoći drugima da pronađu vlastitu mudrost, dobrotu i smisao za humor?“ To je mnogo veći izazov nego optuživanje, mržnja i eksternalizacija osjećaja.
Kako možemo pomoći? Možemo pomoći tako da se sprijateljimo sa svojim osjećajima mržnje, zbunjenosti, i tako dalje. Tada ih možemo prihvatiti i u drugima. Ovom praksom možete početi uviđati da ste sposobni ostvarivati sve uloge. To nisu samo „oni“, nego „mi“ i „oni“.
Nekoć sam osjećala ogorčenost dok sam čitala o roditeljima koji zlostavljaju svoju djecu, napose fizički. Znala sam se pravednički razbjesniti – sve dok nisam postala majka. Vrlo se jasno sjećam kako sam jednoga dana, kad je moj šestomjesečni sin vrištao i plakao prekriven zobenom kašom, a kći od dvije i pol godine me je povlačila, pomislila: „Razumijem zašto sve one majke povrjeđuju svoju djecu. Potpuno razumijem. Samo sam odrasla u kulturi koja me ne potiče u tom smjeru, pa to neću učiniti. Ali, u ovom trenutku sve u meni želi potpuno izbrisati ova dva dražesna djeteta.“
Stoga, kako tonglen ne biste oholo prakticirali za drugoga koji je jako zbunjen, mogli biste se sjetiti da je posrijedi praksa zbog koje se u vama rađa suosjećanje jer ste to i sami doživjeli. Bili ste gnjevni, ljubomorni i usamljeni. Znate kako je to i znate da i sami katkada postupate čudno. Usamljeni ste, pa izgovarate okrutne riječi; želite da vas netko voli, pa ga vrijeđate. Kad postanete sposobni vidjeti u kakvu je netko stanju zato što ste i sami bili u njemu, počinjete se zamišljati na njegovu mjestu. To se ne događa zato što ste bolji od njega, nego zato što ljudska bića dijele istu tvar. Što bolje poznajete sebe, to ćete više shvaćati druge.
Kad je svijet pun zla, kako neželjene situacije možemo pretvoriti u put buđenja? Iskazivanjem apsolutne bodhichitte, primjerice. Ali većina je tehnika povezana s relativnom bodhichittom, odnosno, buđenjem povezanosti s osjetljivošću, ponovnim povezivanjem s njom ne samo u onome što nam se sviđa nego i u onome neugodnom.
Ljudi imaju mnogo razloga za ljutnju. To moramo priznati. Ljutiti smo. Ali, optuživanje drugih ništa ne rješava. Ishi je imao mnogo razloga biti ljutit. Cijelo je njegovo pleme pobijeno, sustavno, ubili su ih jednoga po jednoga. Nije ostao nitko osim njega. Ali, on nije bio ljutit. Od njega bismo mogli usvojiti pouku. Što se god događalo, ako smo se sposobni povezati s osjetljivošću koja je ispod našeg gnjeva i s onim što je ondje, sposobni smo shvatiti neprijatelja tako da postanemo sposobni zamisliti sebe na tuđem mjestu. Osjećaj sposobnosti za komunikaciju s neprijateljem – srcem – jedini je način da se situacija promijeni. Ako mrzimo neprijatelja, patimo, neprijatelj pati i svijet pati.
Odsutnost mržnje jedini je način da ostvarimo istinsku promjenu. To je poruka Martina Luthera Kinga, Cesara Chaveza i Majke Tereze. Gerald Red Elk, moj bliski prijatelj i učitelj koji je bio starješina Siouxa, rekao mi je da je u mladosti bio prepun mržnje zbog toga kako se postupalo i kako se postupa s njegovim narodom. Zbog te mržnje bio je nesretan alkoholičar. Ali dok je tijekom Drugog svjetskog rata bio u Europi, u njemu se nešto promijenilo; uvidio je da ga njegova mržnja truje. Vratio se iz toga rata i do kraja života nastojao mladim ljudima u svojem plemenu vratiti duh, samopouzdanje i dostojanstvo. Njegova glavna poruka nije bila mržnja, nego učenje komuniciranja sa svim bićima. Njegov je um bio vrlo opsežan.
Drugi slogan kaže „Sva dharma slaže se u jednome.“ Bez obzira na to koje je učenje posrijedi – pouka shamatha-vipashyane, pouka lojonga, svaka pouka duševnog i tjelesnog zdravlja iz bilo koje mudrosne tradicije – točka u kojoj se sva učenja slažu jest otpustiti držanje za samoga sebe. Tako se u vlastitom svijetu počinjete osjećati kao kod kuće. To ne znači da je ego grijeh. Ego nije grijeh. Ego nije nešto čega biste se trebali riješiti. Ego je nešto što upoznajete – nešto s čim se sprijateljujete tako što ne eksternalizirate i ne potiskujete sve osjećaje koje osjećate.
Bez obzira na to govorite li o bolnoj međunarodnoj situaciji ili o bolnoj domaćoj situaciji, bol je posljedica takozvane ego-vezanosti, želje da sve bude onako kako mi želimo, želje za „ja-pobjednikom“.
Ego je sličan vašoj sobi, sobi s pogledom, s toplinom, mirisima i glazbom koja vam se sviđa. Želite da bude onako kako vi želite. Samo biste željeli malo mira; željeli biste malo sreće, znate, „samo me pusti na miru!“.
Ali, što više tako razmišljate, što više pokušavate postići da vam se život uvijek prilagođava, to je jači vaš strah od drugih ljudi i od onoga što je izvan vaše sobe. Umjesto da postanete opušteniji, počinjete zatvarati prozorske kapke i vrata. Kad iziđete, to vas iskustvo sve više uznemiruje i sve vam je neugodnije. Postajete osjetljiviji, plašljiviji i skloniji uzrujavanju, više nego ikada. Što više nastojite postići da bude onako kako želite, to se manje osjećate kao kod kuće.
Da biste počeli razvijati suosjećanje prema sebi i drugima, morate otključati vrata. Još ih ne otvarate jer morate raditi na svojem strahu da bi mogao ući netko tko vam se ne sviđa. A kad se počnete opuštati i kad se sprijateljite s tim osjećajima, počinjete otvarati vrata. I, dakako, u vašu sobu ulazi glazba i mirisi koji vam se ne sviđaju. Dakako, netko stopalom zaustavi vrata i kaže vam da biste trebali prihvatiti drugu vjeru, glasovati za nekoga tko vam se ne sviđa ili dati novac koji ne želite dati.
Sada vam ti osjećaji postaju poznati. Razvijate suosjećanje, povezujete se s osjetljivošću. Shvaćate ono što se počinje događati kad se manje štitite. Tada, poput Ishija, postupno postajete više radoznali nego uplašeni. Biti neustrašiv zapravo ne znači prevladati strah, nego upoznati njegovu prirodu. Jednostavno otvarajte vrata sve više i u određenu trenutku osjetit ćete se sposobnima pozvati sva svjesna bića da budu vaši gosti.
Pomaže uvid u to da Nelsoni Mandele i Majke Tereze ovoga svijeta također znaju kako je biti u maloj sobi sa zatvorenim vratima i prozorima. Poznaju gnjev, ljubomoru i usamljenost. To su ljudi koji su se sprijateljili sa samim sobom, pa su se stoga sprijateljili sa svijetom. To su ljudi koji su razvili odvažnost da budu sposobni razumjeti drhtave, bolne, uplašene osjećaje u vlastitu srcu, pa ih se stoga više ne plaše kad ih vanjski svijet pobudi.
Kad započnete s takvom praksom, toliko ste iskreni o svojim osjećajima da to u vama počinje stvarati osjećaj razumijevanja drugih ljudi. Jedan mladić sljedeću je priču ispripovijedao u sklopu grupne diskusije tijekom vikend pouke lojonga. Otišao je u jedan bar u Los Angelesu kako bi igrao bilijar. Prije nego što je počeo igrati, odložio je svoju novu kožnu jaknu na stolac. Kad je završio s igrom, jakna nije bila ondje. Četvero drugih ljudi u baru samo je sjedilo ondje i gledalo ga sa širokim, samodopadnim osmijesima. Bili su vrlo krupni. On se osjetio iznimno malenim i nemoćnim. Znao je da su mu uzeli jaknu te da ne bi bilo mudro suočiti se s njima jer je sitan a njih je više. Osjećao se poniženo i bespomoćno.
A tada mu je, zahvaljujući radu s ovom praksom, sinulo da bi mogao osjetiti empatiju prema ljudima na svijetu kojima su se drugi smijali, koje su prezirali i pljuvali zbog njihove religije, boje kože, rodne ili seksualne orijentacije ili nacionalnosti, ili iz kojega god razloga. Ustanovio je da suosjeća sa svim ljudima iz prošlosti koji su se našli u ponižavajućim situacijama. Njemu je to bilo iznimno važno iskustvo. Nije mu vratilo jaknu niti je išta riješilo. Ali, otvorilo je njegovo srce za mnoge ljude s kojima prije nije osjećao zajedničko iskustvo.
Odatle potječe srce u ovoj praksi, odatle potječe osjećaj zahvalnosti i uvažavanja. Postajemo dio loze ljudi koji su tijekom povijesti razvijali odvažnost, ljudi koji su unatoč vrlo slabim izgledima ostali otvoreni za velike teškoće i bolne situacije te ih pretvorili u put buđenja. Još ćemo mnogo puta teško podbaciti, i dalje ćemo se osjećati nesposobno, ali ta iskustva možemo iskoristiti za buđenje, kao što su oni učinili. Učenja lojonga pružaju nam način povezivanja s moći naše loze, loze blagog ratništva.