Kada sjednemo s dragim ljudima u želji za malo mira i ugodnog razgovora, često ni ne primijetimo koliko se brzo usmjerimo na obveze koje nas pritišću, zdravstvene tegobe ili odnose koji nas crpe. Dijeljenje vlastitih briga u početku nam donosi osjećaj olakšanja i bliskosti jer znamo da nismo sami u svojim izazovima. Međutim, kada taj obrazac postane naša svakodnevna rutina, granica između traženja podrške i trajnog ostajanja u nezadovoljstvu počinje blijedjeti, a razgovori polako gube svoju pokretačku snagu.
Jadanje kao način bijega od akcije
Iza potrebe za stalnim izražavanjem nezadovoljstva često se krije nesvjesna želja da se zaštitimo od izazova preuzimanja odgovornosti. Ono nam pruža osjećaj sigurnosti, poput tople deke u koju se umotamo kada nastupe hladnoća i strah. Čini se jednostavnijim prepustiti se prigovaranju nego se aktivno suočiti sa životnim preprekama. No, iako nam daje lažan dojam da nešto poduzimamo, ono je u svojoj bitci zapravo tiha predaja.
Pisac i mislilac George Halifax napisao je: 'Prigovaranje je samoprijezir... Žaljenje obara čovjeka, a nitko neće podići čovjeka koji je pao.'
Ta misao nosi duboku istinu, prigovaranje samo po sebi ne donosi nikakvu stvarnu promjenu. Ono ostaje prazna riječ koja ne obogaćuje naše zdravlje, financije ni ljubavne odnose. Umjesto da nam pomogne, ono stvara nevidljivi teret oko osobe koja se stalno jada.
Navika kukanja: opasna zaraza
Baš kao i fizičke bolesti, i stanja uma mogu se prenositi s osobe na osobu. Stalno nezadovoljstvo i kukanje stvaraju atmosferu koja potiho usisava našu životnu energiju. Nakon što provedemo vrijeme u okruženju gdje su žalbe postale pravilo, i sami počinjemo sumnjati u vlastite uspjehe i preispitivati je li sve što radimo uopće dovoljno dobro. Tako nastaje obrazac koji nas postupno pretvara u kronične promatrače vlastite nesreće.
'Ne žalite se. Ali ako uistinu želite prigovarati, onda svoju žalbu stavite na papir. Nećete dobiti odgovor na nju, ali ga barem ne očekujete.', savjet je Mihaila Litvaka, psihologa s bogatim iskustvom.
Pisanje na papir postaje dragocjen mehanizam rasterećenja. Papir prima sve, bez osude, likovanja i bez opasnosti da vaše najranjivije misli budu prenesene drugima.
Ljudi koje se izbjegava
S vremenom, osobe koje u svemu vide razlog za nezadovoljstvo počinju primjećivati kako se njihovo okruženje polako mijenja. Odnosi se ne prekidaju nužno naglo, ali se distanciranje događa tiho i trajno. Svi se u životu susrećemo s umorom, izazovima, nepravdom ili promjenama, no razlika je u tome što neki odluče nastaviti hodati prema naprijed, dok se drugi zadržavaju u pitanju 'zašto baš ja?'.
Maksim Gorki bio je u pravu kada je napisao: 'I ne treba se nikome jadati na život: riječi utjehe rijetko sadrže ono što čovjek u njima traži...'
Ponekad traženje sažaljenja u drugima samo učvršćuje naš osjećaj unutarnje nemoći. Dok nam pažnja drugih u početku prija, ona dugoročno može oslabiti našu vlastitu snagu i sposobnost da se podignemo.
Postoji li alternativa?
Izlaz iz tog kruga uvijek počinje malom, svjesnom akcijom. Bilo kakav pomak, lagana šetnja prirodom, ugodan i blag razgovor, čitanje nadahnjujuće knjige ili posvećivanje vremena vlastitom izgledu, korak je koji nas vraća u vlastitu težišnu točku. Kretanje je izraz vitalnosti, dok je stalno prigovaranje oblik unutarnjeg zastoja.
'Život se ne poboljšava prigovaranjem. Postaje bolji kada se nešto poduzme u vezi s njim.'
Ova jednostavna mudrost traži od nas svjestan trud, dok prigovaranje ne zahtijeva nikakvo ulaganje energije, i upravo se u tome krije razlog njegove raširenosti.
Važno je osvijestiti da svaki susret ne mora biti mjesto na koje odlažemo svoj teret, niti je svaki sugovornik dužan nositi naše emocije. Biranje riječi, ali i ljudi kojima se okružujemo, oblikuje našu svakodnevicu snažnije nego što mislimo.
Život odgovara na fokus koji mu dajemo. Usmjerenost na probleme privlači nove razloge za nezadovoljstvo, dok usmjerenost na zahvalnost otvara prostor za unutarnji mir.
'Najgora stvar koju si možeš učiniti jest naučiti se prigovarati.'
Kada osjetimo da nas preplavljuje potreba za jadanjem, najljepši dar koji si možemo ponuditi jest trenutak tišine i jednostavan, mali korak prema naprijed. Neka to bude naš novi početak, piše Stil.