SVAKI DAN ŽIVE PUNIM PLUĆIMA: Ivana i Saša iz Čakovca dali su otkaze, spakirali kofere, krenuli na put i nisu zažalili!

Ivana Validžić i Saša Varga smatraju da je najveći rizik ne odvažiti se i ne pokušati ostvariti svoje snove. Zamislite samo cijelu godinu u kojoj vam nijedan dan nije isti i inspirirajte se pričom ovog ljubavnog para!

Privatni album

Vrijeme je nesumnjivo najveći luksuz koji posjedujemo. Nemoguće ga je vratiti kada ga jednom izgubimo, kao i naše snove i ciljeve koje smo željeli ostvariti, ali iz nekog smo razloga odustali i nismo ih realizirali, ili smo ih stalno odgađali. Ako se ubrajate u one koji još teže ostvarenju svojih želja, bez obzira na koji se segment života odnosile, ne odgađajte i krenite već danas prema njihovu ostvarenju. Ako i ne bude ono što ste priželjkivali, barem ćete znati da ste pokušali i dali sve od sebe pa više nećete imati za čim žaliti. Nemojte dopustiti da vas bilo što u tome spriječi, nikakve okolnosti, predrasude, nevažni razlozi i opravdanja. Odvažno i hrabro slijedite svoje snove, usudite se riskirati, budite sami sebi najveći životni projekt, nikada se nemojte prestati boriti i vjerovati u sebe. Jer, jednog dana kada se ujutro probudite bit ćete ponosni na sve što ste učinili.

Možda najviše u životu riskiramo upravo kada ne izađemo iz sigurne zone i ne usudimo se živjeti svoje snove, koliko god izgledali nerealno i samo naizgled neostvarivi. Prvi je korak uvijek najteži. Da ništa nije neostvarivo, bez obzira na to kakve nas okolnosti okružuju, uvjerila nas je i priča Ivane Validžić i Saše Varge, mladog para iz Čakovca, koji su prošle godine, još u jeku pandemije, odlučili potpuno promijeniti svoj život. Jer, za život kakav želimo živjeti nema odgode. Njihova su strast putovanja, prije svega ona daleka, a kako bi si mogli priuštiti jednoipolgodišnje putovanje morali su presložiti životne prioritete, dati otkaz, odgoditi kupnju zajedničke nekretnine, spakirati kofere i krenuti u nepoznato. „Jer, što je prava definicija rizika? Je li to zaista odlazak na putovanje vaših snova? Zar ne riskiramo puno više ako ne idemo nikamo i ne živimo punim kapacitetom? Kući se uvijek možemo vratiti, posao od 9 do 5 uvijek možemo raditi, biti podstanar ili imati kredit uvijek stignemo. Ako ipak moramo birati, uvijek radije biramo rizik ako to znači da živimo u skladu s našim istinskim željama i snovima“, misao je kojom su se u realizaciji svog putovanja vodili Ivana i Saša.

Oduvijek su voljeli putovanja, dosad su posjetili više od 40 zemalja, a strast prema putovanjima ih je i spojila. Ivana (33) je po struci magistra ekonomije i radila je više od osam godina kao konzultantica za prostorni marketing i voditeljica marketinga, a Saša (32) je magistar farmacije sa sedam godina radnog iskustva u ljekarni. Na put su poveli i svog psića Moona (od milja Mo), a putovanja dokumentiraju na društvenim mrežama i blogu La Vida Magica. Jer, život zaista može i treba biti čaroban.

„Zbog pandemije i lockdowna smo se probudili i osvijestili što su prave životne vrijednosti i što nam donosi istinsku radost. Shvatili smo da nas ništa materijalno toliko ne ispunjava koliko nas ispunjavaju putovanja pa smo obustavili potragu za kućom i odlučili otputovati. Nije bilo jednostavno, ali za sve postoji način, samo treba odrediti prioritete. Putovanjem se neizmjerno bogatimo kao osobe. Moguće je imati 70 godina i penjati se na glečer, moguće je putovati s troje male djece u opasne zemlje, moguće je imati svoju firmu i živjeti gdje god poželiš, moguće je svakih nekoliko mjeseci živjeti na drugom kraju svijeta jer si tako odlučio... Ponekad nas rastužuje što mnogi u Hrvatskoj žive unutar granica koje su si sami postavili i koje im ne odgovaraju, a jedino što znaju je kukati. Nadamo se da nikada više nećemo biti isti Ivana i Saša koji su 4. lipnja 2021. otišli iz Hrvatske te da smo naučili da život uvijek može biti onakav kakav sanjaš. Samo slijedi svoje srce, radi za svoju sreću i sreća će te svugdje pratiti“, odgovara nam putem chata Ivana. Dok smo pisali ovu priču, zatekli smo ih u argentinskom dijelu Patagonije, na putu od gradova El Calafate do El Chalténa. Uskoro će biti deset mjeseci otkako su na putu, a već su posjetili SAD, Meksiko, Gvatemalu, Kostariku, Kolumbiju, Ekvador, Argentinu, a planiraju još ići u Urugvaj i Čile.

 „Zamislite cijelu godinu u kojoj vam nijedan dan nije isti. Najljepši dio takvih putovanja jest da se vrlo brzo naučiš biti prisutan i uživati u svakom trenutku jer si stalno u pokretu i ako previše planiraš što ćeš sutra raditi, trenutak u kojem si sada brzo će proći i bit će ti žao. Za traženje smještaja i novih destinacija potrošimo minimalno vremena i puno toga odlučujemo na licu mjesta ili u posljednji tren. Upoznavajući različite kulture, ljude, običaje, načine života, arhitekture gradova, mijenjamo poimanje svijeta koji nas okružuje, svjesno ili nesvjesno usađujemo u sebe neke nove vrijednosti... Najljepši primjer bio nam je dok smo se vozili autom kroz meksičku pokrajinu Chiapas koja je dosta siromašna, a gdje ljudi koje smo susretali putem nisu skidali osmijeh s lica. To nam je bilo toliko upečatljivo da smo sljedećih sat vremena razgovarali o tome donosi li zaista ono materijalno ljudima isti ovakav veliki osmijeh na lice. Je li možda ipak bolje raditi za manju plaću koja će ti omogućiti da si osiguraš osnovne stvari za život, a da ostatak vremena radije provedeš u društvu dragih osoba, baveći se nekim hobijem i slično. Na putovanju se mnogo toga odričeš, prije svega komfora kojega možda nisi ni bio svjestan, poput nekih osnovnih, svakidašnjih stvari kao što su buđenje svaki dan u svom krevetu, odjeća i stvari na jednom mjestu, a ne u jednom ruksaku koji stalno iznova pakiraš... Često spavamo u skromnijim smještajima. Sve nas to uči i skromnijem životu koji bi bilo lijepo njegovati i nakon povratka kući“, pričaju nam Ivana i Saša.

Putovati sa psom jako im je uzbudljivo. Odmah su znali da će Mo ići s njima, jer je dio njihove obitelji i nisu se nikako mogli odvojiti od nje na godinu i pol. „Olakotna okolnost je što je Mo mala, ima samo 6 kilograma pa je uvijek s nama u kabini aviona ili u drugim prijevoznim sredstvima, nikada se ne razdvajamo. Najveći kamen spoticanja dosad su bili zabranjeni ulazi psima u gotovo sve nacionalne parkove koje smo posjetili pa smo je nekoliko puta morali ostavljati na čuvanje, najčešće kod ljudi koji su s nama u smještaju ili kod kojih smo bili smješteni. Sada smo se prvi put susreli s najvećim ograničenjima za pse koji su nam poremetili planove jer je Argentina prva država u kojoj nije bilo nijedne autobusne kompanije koja omogućuje transport pasa. Osim toga, smještaj je jako teško naći, kao i restorane koji prihvaćaju pse. Ostale latinoameričke države bile su puno više pet friendly te smo, iako s manjom ponudom, i dalje imali dovoljno izbora“, govore.

Ivana i Saša za smještaj najčešće koriste platforme Booking.com i Airbnb, a ponekad i Hostelworld. Nedavno su zbog Mo prvi put tražili smještaj preko lokalnih argentinskih FB grupa te su im se iznajmljivači sami javljali. Koriste i platformu Couchsurfing kojom besplatno odsjedaju kod domaćina. Ponekad im je teško pronaći domaćine u posljednji trenutak, a uz to mnogo korisnika ne prihvaća pse. Najviše uspjeha s Couchsurfingom imali su u SAD-u.

Što se tiče budžeta, u zemljama Južne Amerike (osim Kostarike) dnevni im je budžet bio oko 300 kn, bez uključenog prijevoza. Kada tome dodaju još i transport unutar države i letove, ukupan trošak po državi iznosi oko 12.000 kn za mjesec i pol. Najskuplje im je bilo u SAD-u gdje su proveli tri mjeseca, a najjeftinije u Kolumbiji i Ekvadoru jer nude dobar omjer cijene i kvalitete. Kostarika ih je najviše iznenadila jer su njihove cijene vrlo slične onim američkim.

„Ni za jednu državu ne možemo reći da prema nama nije bila friendly. Jedino nas je naživcirao karipski mentalitet lokalaca koji su vrlo opušteno doživljavali dogovore. A Argentina definitivno nije pet friendly. Kad je o gradovima riječ, najljepše nam je bilo u New Yorku, Chicagu, San Franciscu, Mexico Cityju, Latacungi, Mendozi, Barilocheu... Definitivno zbog ljudi s kojima smo se ondje družili“, nabrajaju i dodaju kako su im najljepša mjesta glečer Perito Moreno u argentinskom dijelu Patagonije, vulkane Acatenango i Fuego u Gvatemali, NP Arches u američkoj državi Utah...

Neugodno iskustvo par je imao u Meksiku, točnije u gradu Oaxaca gdje su ih opljačkali. „Iz prtljažnika unajmljenog automobila uzeli su nam apsolutno sve što smo imali sa sobom. Taj smo dan bili nesmotreni te ni sami ne možemo objasniti zašto nismo uzeli ruksak s laptopom i dokumentima sa sobom jer smo ga dotad uvijek nosili sa sobom. Zastali smo samo nakratko u centru grada prije nego što se smjestimo u hotel, jer smo bili jako gladni nakon duge vožnje. Bilo je oko 15 sati, a ulica je bila puna trgovina, restorana i kafića pa nam ni nakraj pameti nije bilo da će nam se zbog trenutka nesmotrenosti sve promijeniti. Najteže je bilo u sljedećih tjedan dana organizirati sve jer je Ivana ostala bez putovnice zbog koje se morala nakratko vratiti u Hrvatsku. Sve nam je to bilo jako emotivno i teško, jer nismo mogli ne razmišljati o tome, pitati se ima li smisla nastaviti putovanje, što dalje... Danas kada razmišljamo o tome sretni smo što smo odlučili nastaviti i u samo dva dana organizirati sve za Ivanin povratak u Hrvatsku gdje je brzo napravila novu putovnicu i pokupila bankovne kartice koje smo blokirali... I to je dokaz da nas baš ništa nije moglo zaustaviti i obeshrabriti u ostvarenju našeg dugogodišnjeg sna”, dodaju Ivana i Saša.