Svatko kroz život kroči sam. Kroz ono što nam je dano i ono za što se borimo. Gledati kroz prizmu iskrenosti u svijet koji uskraćuje zasluge i trudi se svim silama umanjiti vrijednost, bio je put koji se nametao Vesni Parun. Premda su je na pjesničkim susretima u Strasbourgu, na kojima su sudjelovali i kandidati za Nobelovu nagradu za književnost, prozvali: „velikom damom srednjoeuropske književnosti“, u vlastitoj zemlji često su je sveli na tadašnji pojam žene. Aludirajući kako žena kao autor, vođena valjda emocijama, ne može biti jednaka drugim pjesnicima svoga doba. A, bila je, složit će se mnogi kritičari upravo suprotno. Jedan od najvećih naših književnih autora i žena, koja je u svoje doba živjela isključivo od književnosti.
Povrh svega, Parun je bila i ostala simbol snažne žene koja si dopušta biti ranjiva, misaona, direktna. Koja se uspijeva oduprijeti nalozima vremena u kojemu djeluje. Koja prkosi onima koji uskraćuju, vraćajući im djelima kakva sami neće postići. Život u siromaštvu, nesretni partnerski odnosi, narušeno zdravlje… mnogi ističu aspekte tuge vezane uz njen lik. No, djela koja ostavlja borave u metafizičkom svijetu koji odiše individualnošću. Sjetom koja žudi i čezne za onime što je uvijek postojalo, a nikada u potpunosti bilo.
Rođena Zlarinka, život je provela seleći se zbog prirode očeva posla i u teškim uvjetima. Ipak, već kao desetogodišnjakinja zadivila je svojim spisateljskim umijećem.
Dolaskom u Zagreb, gdje je studirala i filozofiju, život joj je poklonio ne samo tifus već i gorko napuštanje dugogodišnjeg partnera zbog druge žene, a iz kojega je izniklo jedno od njenih najvrjednijih djela. „Ti koja imaš nevinije ruke od mojih“ poetsko je pismo koje autorica sama nije voljela, a prevedeno je na čak 22 svjetska jezika. Pokušala je kročiti i drugim zemljama poput Bugarske i Sirije u kojoj je željela provesti ostatak života. No, kao i ranije, on joj nije namijenio taj put. Vraćao ju je uvijek u središte svijeta koji je za nju bio premalen i od kojega je bila suviše udaljena svojim talentom. Kao da je baš od nje tražio da postane glas koji će drugima omogućiti spoznati dubinu vlastitog bivanja. Preminula je 2010. godine, stvarajući do posljednjeg daha. Kažu kako je svijet napustila u snu, a čega se za života najviše bojala.
Svatko kroz život kroči sam, no put utrt stopama Vesne Parun služi kao izvor svijetlosti za one koji u nj ulaze.
"…Svoje se staze može odreći samo onaj tko ju je istražio do kraja…."
"…Ne znaš svoju stazu, ali je čuješ kad razgovaraš s njom…"
"…Čovjek ide, put ide; zemlja ide, istina ide; laž stoji na mjestu."
"Ja ne tražim smisao života, nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge. Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života."
"Jesam li ikada željela biti muškarac? Nekad sam jako predbacivala prirodi zbog tog propusta. Bila bih moreplovac, istraživač, splavar, lovac na kitove i spavala bih sa zavežljajem ispod glave. U prosvjeti ili u privredi muškarac je najčešće direktor, u umjetnosti izdavač, glavni urednik. Žene su tu u manjini. Zbog toga je za muškarca prodor u umjetnost nešto drugo nego za ženu. Zbog toga katkad držim u zubima lulu."
"Žena pjesnik, ali i ne žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…"
"U postojbini s malo više samopoštovanja ne sumnjam da bih životom i djelom bila zapamćena kao jedna od moralnih vertikala tla iz kojeg sam, nehtijući to, izrasla i vremena u kome sam – trudeći se da ga barem razumijem - skončala."
"U mladosti duguješ mnogima, u starosti jedino sebi."