KOJE SU TO 'ŽENINE DUŽNOSTI'? O tome kako se partnerski odnosi ne trebaju temeljiti na međuovisnosti

Bio je to kao neki „smiješni“ video koji mi je muž prepričao: o muškarcu koji na ulici sretne ženu i zaljubi se u nju na prvi pogled. Pri tom susretu u mislima vidi njihovu budućnost: a to je kako mu ta ista žena prigovara, između ostalog i za prljavi tanjur koji je pustio u lavandinu. U sekundu se osvijesti, te odluči produžiti dalje i ne upoznati se sa ženom koja mu se je tako jako svidjela. Interesantno je da ono što smo moj muž i ja vidjeli kao potencijalni problem su dvije u potpunosti različite stvari: za njega je to bilo prigovaranje zbog prljavog tanjura, dok je mene zasmetalo to što odrasla osoba ostavlja prljavo suđe u lavandinu i u tome ne vidi problem. Što točno misli u tom trenutku: da će se tanjur sam oprati ili nekim čudom sam smjestiti u perilicu za suđe? Ili možda sasvim „legitimno“ očekuje da će ga netko drugi oprati?

Sjećam se priče jedne kolegice, kako ju je na faxu u studentskom domu jedan student medicine konstantno tražio da mu upali mašinu za veš, jer je nije znao upaliti sam. Interesantno je da ni ona, kada se doselila u dom, nije znala upaliti mašinu za veš, ali je bila primorana naučiti, kako bi mogla oprati robu. No taj dečko je smatrao da to ne mora naučiti, jer će to ona odraditi umjesto njega. Zbog čega?

Zbog čega mi žene pristajemo na takvu poziciju: mislimo li da smo manje sposobne i/ili vrijedne od muškarca s kojima smo? Ili kako su možda žene općenito manje vrijedne i/ili sposobne od muške populacije? Ili da je možda to naše poslanstvo na ovom svijetu: da služimo i zadovoljimo „svoje“ muškarce? Jer je to naša dužnost, zato što smo žene? A sa svakim novim pristajanjem pojedine žene na poziciju koja joj se nameće, a koju ona prihvaća, ideja neravnopravnosti i manje vrijednosti se produbljuje.

Još i dan danas se sjećam riječi kolegice s kojom sam nekada radila: „Pa neću valjda pustiti svojeg muža da ide okolo neispeglan. Što će drugi reći, kakvu on to ženu ima!“ Da, ona je brinula o tome da njezin muž uvijek bude u ispeglanoj robi, jer je vjerovala da je to njezina dužnost. I tada sam, kao i danas, smatrala da je peglanje osobni izbor i ako netko želi ići zgužvan van, to je sasvim uredu. No dok god postoje žene koje će muškom dijelu populacije onemogućiti da sami preuzmu odgovornost za to žele li nositi ispeglanu ili izgužvanu odjeću, besmisleno je prigovarati za to kako su preopterećene i kako je sve na njima, te konstantno biti nezadovoljne. Dopustimo tim svojim muškarcima da postanu naši partneri, poštujući njihove izbore (neka idu zgužvani, ako im to nije problem), a prestanimo se prema njima ponašati kao prema djeci kojoj je potrebna naša skrb, briga i njega. Pa nisu oni naše bebice! Dopustimo im da odrastu, jer su oni sposobni za to! I vjerujete mi, nisu ništa manje sposobni za određene stvari koje mi odrađujemo, samo kako ih ne rade, nemaju iskustva, pa možda u startu nisu tako vješti kao mi. Ali sjetite se, niti mi nismo bile kada smo ih tek počele raditi, pa se je i to promijenilo. Zato im dopustimo da se nauče i imajmo strpljenja. Besmisleno je konstantno prigovarati, a ništa ne mijenjati. Konstantno prigovaranje bez konkretnih promjena bespotrebno narušava partnerski odnos, te nam omogućava ulogu žrtve od koje ne proizlazi baš ništa dobro.

Da me ne biste krivo razumjeli: to ne znači da baš svako sebi mora peglati u slučaju da vi recimo volite peglati, a vaš partner voli kuhati ili čistiti. Tada je sasvim ok da se tako i podijelite, ako vam to odgovara. No ako vam je peglanje još jedno dodatno opterećenje u životu, zaista niste dužne peglati još i za nekog drugoga i odrađivati većinu drugih stvari same. Onda je pak vrijeme da i jedan i drugi odaberete neke stvari koje vam se možda i ne rade, te se podijelite međusobno, a ne da si stavljate na leđa sve te izmišljene obaveze koje „morate“ odraditi, dok vaša druga polovica nema niti približno obaveza kao i vi, te većinu toga očekuje od vas. Tako da, tko želi hodati u zgužvanoj odjeći, neka i hoda. Neka to bude njegov osobni izbor, a ne da vi odrađujete sve i svašta, uz konstantno nezadovoljstvo i prigovaranje. Nema smisla, vjerujete mi. Nažalost, tako će biti ne promijenite li nešto u svojem ponašanju i odnosu prema svojem partneru. Zapamtite, on nije vaša bebica, već netko tko je jednako sposoban, i treba i može biti odgovoran za sebe i svoj život, kao i vi!

A ako ste se odlučile biti kućanice i to je sasvim u redu. I jasno je da ćete onda vi preuzeti većinu kućanskih obaveza, jer je to na neki način vaš posao, dok muškarac privređuje i prehranjuje obitelj. Zašto ne? Samo neka onda to bude zato što to želite i ugodno vam je u toj ulozi, a ne zato što mislite da niste sposobne za ništa drugo i da onda to morate!

Ideologiju neravnopravnosti žene i muškarca omogućavaju i podržavaju naša vjerovanja da to tako mora biti. Ovog ljeta se kupam na moru i gledam djevojčicu muslimanskog porijekla kako se kupa u potpunosti obučena od glave do pete. Jedino joj nije prekriveno lice, šake i stopala. Tako obučena se kupa pored svoje gole braće i nekih starijih, muških članova obitelji. Izlazi iz mora, sjeda na ručnik i dok gledam kako joj se odjeća cijedi, razmišljam o svojoj djevojčici, kojoj odmah po izlasku iz mora skidam mokri kupaći. A ona sjedi tako u potpunosti obučena i mokra i ne buni se protiv toga, jer je naučena da to tako treba biti. Da je to za njezino dobro. Ne buni se što su njezina braća privilegirana, jer to ne vidi tako kao ja. Ona to ne vidi kao privilegiju, već kao nešto što tako mora biti. Ona zna koje su njezine dužnosti!

Sjećam se kolumne koju sam jednom prilikom čitala. Kolumne u kojoj jedna žena piše o drugoj, navodeći kako je ta druga „savršena žena i majka“, jer brine za obitelj, djecu i muža, kuha, ima karijeru, itd. A interesantno je da i ta druga sama navodi kako zapravo samo mame znaju neke ključne stvari o svojoj djeci i njihovim potrebama, kao da su tate malo zaostali. Dok se njezin muž u tekstu spominje kao divan muž, o kojem je potrebno brinuti, jer on sve to tako kao ona ne zna i ne može, on je uglavnom „nesposoban“ za većinu toga što ona odrađuje, okupiran sa svojom karijerom (kao da njezina karijera i nije toliko bitna), pri čemu mu je potrebna njezina pomoć i potpora. Dakle, žena koja ima određeni medijski prostor, daje definiciju „savršene žene i majke“ svim ostalim ženama koje to čitaju, šaljući im time poruku kakve bi trebale biti, ako žele biti „savršene žene i majke“. Pojašnjavajući koje su to dužnosti žene, a koje muškaraca i što se očekuje od jednih, a što od drugih. Čitajući taj tekst između redaka, nisam se mogla oteti dojmu i mislima kako je poruka koju taj tekst šalje, zapravo da je ženina dužnost da služi muškarcu, a sve pod krinkom kako smo žene sposobnije i vještije od muškaraca. Pa zašto mi žene jedne drugima to radimo?

Svađali su se oko svega i svačega, više se točno ni ne sjećam oko čega sve ne. Ona je odlučila ostati doma dok su djeca bila još mala, iako je visokoobrazovana i imala je uspješnu karijeru. No on je jako dobro zarađivao, pa su nekako zaključili da je to najbolje za njihovu obitelj. Stvari su se između njih počele lomiti prije par godina kada je ona počela raditi, te više nije mogla biti sveprisutna i u potpunosti angažirana oko svega, već se sada jedan dio toga očekivao i od njega. Kao da su došli do samog kraja. Tog dana, dok je odlazila s terapije hodajući iza njega, pogledi su nam se na trenutak sreli, a ona je promrmljala nešto u stilu: „A da, tako je to za nas žene.“ Mora li to biti „tako“ za nas žene?

U tom trenutku sam se sjetila riječi i patnje još jedne svoje klijentice: „Očistila sam kuću, a on je samo rekao da prozori baš i nisu čisti. Napravila sam bolonjez za ručak, a on je komentirao da što nije mogao biti gulaš. Pa ja bih samo htjela nekoga tko me cijeni zbog svega što radim.“ Zbog čega bismo mi žene željele nekoga tko nas cijeni zato što odrađujemo određene stvari? Jer dok god budemo željele nekoga tko nas zbog toga cijeni, ne ostavljamo u svojem životu prostor za partnera s kojim ćemo odrađivati sve te stvari skupa.