Miroslav Krleža, jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća, ostavio je neizbrisiv trag svojim djelovanjem u području književnosti. Njegov intelektualni opus obuhvaća širok spektar tema, a citati svjedoče o dubokom promišljanju o ljudskoj prirodi, društvu i umjetnosti.
- Ljubav nije vještina. To je pitanje dara, kao i poezija.
- Treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.
- Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.
- Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.
- I eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?
- Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao.
- Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bismo mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
- On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.
- Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svojih vlastitih uspomena!
- O, lijepe moje slatke lutke! Svi smo mi igračke u bazaru civilizacije! Svirači, dame, noćni desperateri, paralitici, svi se mi mičemo u izlogu civilizacije po pravilu. Navinuli su nas, igraju se nama, a onda nas bacaju u smeće!