SMIJEM LI BITI (SAMO) 'DOVOLJNO DOBRA' MAJKA? Težnje savršenstvu odvode u opasnost, evo zašto

Održavanjem privida savršenstva i držanjem svih konaca u svojim rukama, djeci ne prenosimo poruku samostalnosti i autentičnosti. Ključno je pitanje kako ih pustiti i naučiti sebe da je dovoljno 'dovoljno dobro'

Shutterstock

Dijete u ranoj fazi razvoja ne raspoznaje razliku između majke i sebe. Za dijete oni su jedna cjelina. Stoga je, za začetak razvoja dječjeg identiteta jako važno da budu cjeloviti, da se kroz majku zadovolje sve njegove potrebe. Dijete iz toga uči o vlastitoj važnosti. Majka ga voli, dakle, ono je voljeno, dakle, ono voli samo sebe. Majka reflektira sve dječje emocije i potrebe. Majka ne spava, ne odmara se, reagira na svaki plač, uvijek je tu za svoju bebu. No to razdoblje ima svoj rok trajanja. Smatra se da s kognitivnim razvojem djeteta treba započeti proces separacije između djeteta i majke. U životu to baš nije uvijek tako jer nijedna strana to zapravo ne želi, ali itekako treba. U životinjskom svijetu takva je separacija potpuno prirodna, no među ljudima ona često puno kasni, a ponekad se nikad u potpunosti i ne ostvari.

Kad gledamo djecu koja za sve zovu i pitaju svoje majke, pretjerano se osjećaju povezani i bliski s majkama čak toliko da se osjećaju nesigurno ako majka nije u blizini, trebamo se zapitati zašto ih majka nije pustila, zašto ih i dalje drži tako grčevito uz sebe. Britanski pedijatar i psihoterapeut Donald Winnicott 1953. godine uveo je izraz „dovoljno dobra majka“ i time „spasio“ majke diljem svijeta.

„Dovoljno dobra“ je ona majka koja je apsolutno prisutna kad treba biti prisutna, a pusti kad treba pustiti. Nije ju nazvao „najbolja“ ili „loša“ već „dovoljno dobra“ jer upravo to i jest majka, upravo to i jest život. To je STVARNA majka, stvarna osoba. Nekad smo najbolji, a nekad pogriješimo, imamo svoje mane i vrline, uspone i padove. Sve u svemu dovoljno dobro. I to je OK. To je važna lekcija koju želimo naučiti svoju djecu. Opasnost od toga da budemo savršene jest da naša djeca neće razviti osjećaj realiteta, da će odrasti u zbunjene osobe koje će kročiti svijetom čudeći se zašto sve nije baš po njihovoj mjeri, ljutiti se zbog toga ili rastužiti. 

Jer predobre majke, one koje se trude nikad ne pogriješiti, usađuju u dijete svakakve poruke; 1) svijet je tu uvijek na raspolaganju za tebe, ili b) moraš i ti biti savršen ili c) ne možeš nikad biti savršen poput mene. Svojim ponašanjem postavljamo ljestvicu jako visoko i dijete se trudi dosegnuti je. No savršenstvo ne postoji, postoji samo mit o savršenoj majci, neuhvatljivi, potpuno suludi mit. Mit koji zapravo uništava ono do čega nam je najviše stalo, a to je dobrobit naše djece.

Privatni album  Vesna Hercigonja Novković, dječji i adolescentni psihoterapeut

Vjerujemo da ako budemo išta manje od savršene, traumatizirat ćemo i oštetiti svoje dijete. No istina je potpuno suprotna. Skinimo masku savršenih majki i budimo samo ljudi, sa svime što to donosi. Ako prihvatimo nesavršenosti kod sebe, dijete će osjetiti da smo prihvatili i nesavršenosti kod njega. Možemo li pokušati gledati svoje dijete kao zasebnu osobu koja ima svoje vrline i mane i koja će, bez obzira na to koliko nama to teško palo, izabrati svoj put i na njemu imati i uspjehe i neuspjehe? A na nama je da mu budemo bezrezervna podrška kad nas zatreba. Gledam svoje kćeri i često si pomislim kako bih ja izabrala nešto drugo za njih (da se mene pita); drugačijeg dečka, drugačije prijateljice, drugačiji način na koji nešto rade. No one nisu ja. Sad ONE biraju. Treba zakoračiti unatrag i prepustiti njihov život njima. I vjerovati da smo ih dobro naučili kako biti stvaran, autentičan i vjeran sebi bez obzira na to nalazimo li se trenutačno na vrhu ili na dnu.

Kako da se resetiramo, kako da postanemo (samo) „dovoljno dobre“? Dovoljno dobre majke, dovoljno dobre kćeri, dovoljno dobre supruge i dovoljno dobre prijateljice. Nesavršene, koje se trude koliko mogu i znaju, ponekad uspiju, a ponekad i ne uspiju. Nekad nam se da, nekad nam se ne da. Smijemo li biti samo „dovoljno dobre“?

Za mene, ono što me u mojim pokušajima da budem savršena uvijek čvrsto prizemlji jest promjena perspektive. Zapitam se: „Jesu li moje kćeri dovoljno dobre?“ „Znaju li one to?“ Kakvu im poruku želim poslati: „Budi savršena, vodi savršen život, nemoj griješiti!“ ili „Takva kakva jesi, ti si uvijek dovoljno dobra!“, „Kad ne uspiješ u nečem, kad doživiš poraz, kad nešto ne znaš, ne stigneš ili ne možeš, ti si i dalje dovoljno dobra.“

I zato, najbolje što svom djetetu možete dati od sebe jest da budete (samo) dovoljno dobra mama!