PSIHOTERAPEUTKINJA VESNA HERCIGONJA NOVKOVIĆ: 'U porastu je određen broj simptoma ADHD-a kod svih ljudi'

Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću – ADHD (od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) glavna je tema knjige Vesne Hercigonje Novković, psihoterapeutkinjom i ravnateljice Poliklinike Kocijan Hercigonja u Zagrebu koju je napisala sa svojom majkom Dubravkom Kocijan Hercigonjom. Vesna, ne samo da je čitav radni vijek posvetila ovom poremećaju, već je i majka maturantice A. koja također ima ADHD pa nam je iz perspektive majke i terapeutice opisala simptome i terapijske pristupe te objasnila kako prepoznati ADHD i pomoći osobi koja s njim živi. 

Najčešće predrasude su da ADHD ne postoji ili da svi imaju ADHD. Unatoč tome što je ADHD jedan od najistraživanijih poremećaja u posljednjih 15-ak godina, iznenađujuće velik broj ljudi, a među njima ima i liječnika, nastavnika, odgajatelja i dalje smatra da je to izmišljeni poremećaj i zapravo izlika za neodgoj, lijenost, nemotiviranost. S druge strane prečesto čujem da „I moje dijete ima ADHD“, „I ja imam ADHD“, „Pola razreda ima ADHD“.

Kako kod djeteta prepoznati simptome ADHD-a? Ako je rastreseno, nemirno, hiperaktivno čitavo vrijeme? Ili samo povremeno? Gdje potražiti pomoć?

Postoje jasni dijagnostički kriteriji prilikom dijagnosticiranja ADHD-a. Potrebno je da se kod osobe manifestiraju određeni simptomi, njihov minimalni broj je 6 simptoma nepažnje i 6 simptoma hiperaktivnosti/impulzivnosti, kroz produženo vrijeme (minimalno 6 mjeseci), da oni značajno ometaju nečije funkcioniranje, da su prisutni u svim sredinama funkcioniranja osobe (i u školi, i u obitelji i u socijalnom okruženju) i da se ne mogu pripisati nekom drugom uzroku poput traume glave, razvoda roditelja, preseljenja u novu školu ili neke druge značajne ili traumatske situacije u životu djeteta. Po mom iskustvu, osobe koje najbolje prve detektiraju problem kod djeteta su odgajatelji i nastavnici jer oni svakodnevno kroz različite zadatke i oblike rada vide odskače li nečije ponašanje od ponašanja vršnjaka. Znamo da su sva djeca nemirna, razigrana, s kratkotrajnom pažnjom. No, neka djeca imaju te simptome jače izraženije od druge djece. Ukoliko roditelj ima npr. samo jedno dijete onda ima otežan objektivni uvid u ponašanje tog djeteta odnosno „je li to normalno za dob ili ne“. Ukoliko se, dakle, postavi sumnja, važno je odvesti dijete na dijagnostičku obradu kako bi se timski utvrdilo radi li se o ADHD-u ili ne.

Vaša kćer A. je dijete s ADHD-om. Dulje ste terapeut koji se bavi ovom tematikom nego što ste roditelj, ali zacijelo vam je i ona bila važan učitelj - na koji način? 

Moja kćer, koja je sad već maturantica, ima ADHD. Obzirom da se time bavim dugi niz godina, i prije nego što sam postala roditelj, već jako rano sam posumnjala da se kod nje radi o ADHD-u. No, na obradu sam ju odvela tek kad je krenula u školu i zapravo su se moje sumnje tek tad potvrdile. Išla je u vrtić u mješovitu skupinu i njene poteškoće do tad nisu bile baš svima vidljive tim više što ona nije imala nikakve popratne tegobe poput poremećaja u ponašanju koje bi komplicirale kliničku sliku i dodatno otežavale funkcioniranje. S polaskom u školu meni je bilo jasno, a i njenoj učiteljici, da A. jako teško može sjediti mirno cijeli školski sat, da stalno nešto vrti po rukama, meškolji se, čini se kao da ne sluša kad ju se prozove, djeluje vrlo rastreseno. Nisam željela da moja Poliklinika radi obradu već sam ju odvela u jednu drugu izvrsnu ustanovu i kad je postavljena dijagnoza to me nije ni iznenadilo ni uplašilo.

Zapravo, shvatila sam da imam neprocjenjivu priliku i kao roditelj i kao stručnjak biti tako blizak dio odrastanja osobe s ADHD-om. A naučila me jako puno, prvenstveno tome da budem spremna na iznenađenja, da odstupim od svojih čvrsto zacrtanih planova, jer stvari će ići kako će ići, a ne onako kako sam ja htjela da idu, da je ljubav najveći zaštitni faktor svih vremena, da je sve ono što me danas uzrujava i ljuti upravo ono čemu ću se sutra smijati i da ona može sve, baš sve, ali na svoj način. Isto tako naučila me da ju trebam zastupati jer ljudi ne znaju dovoljno o tome i imaju brojne predrasude o samom poremećaju, o njoj, a i o meni kao roditelju. Ja sam sigurna da činjenica da i sama imam dijete s ADHD-om mene kao stručnjaka za ADHD čini boljom za sve one uplašene roditelje koji dolaze sa svojom djecom jer ih u potpunosti razumijem i podržavam. Što se tiče uzroka ADHD-a i dalje znanost nije jasno odredila koji su to uzroci već se danas smatra da se radi o međudjelovanju bioloških, nasljednih i okolišnih faktora.

Kako pomažete svojim pacijentima savladati izazove koje ovaj poremećaj nosi?

Ako se radi o djeci onda je najvažnije umiriti roditelje, educirati ih i pružiti im podršku i smjernice za rad s djetetom. Ukoliko roditelj dopusti, kontaktiramo školu i nastavnicima također dajemo smjernice i upute za rad s djetetom u školi. Samu djecu uključujemo u neki oblik tretmana, ovisno o tome što procijenimo da mu treba. Ponekad su to vježbe pažnje na Play Attention uređaju, ponekad uključivanje u grupu vršnjaka radi modifikacije ponašanja, a ponekad individualni rad. No, prema mom iskustvu, roditelj je nosioc tretmana svog djeteta i najvažnije je ostvariti dobru suradnju s roditeljem, omogućiti mu psihoedukaciju i pružiti podršku jer kad je roditelj osnažen svaki problem čini se i manji i lakše rješiv. 

Može li se ADHD 'odjednom' pojaviti u odrasloj dobi? Kada se najčešće javlja?

ADHD je neurorazvojni poremećaj, dakle poremećaj dječje dobi. To znači da nastaje prilikom razvoja mozga i da se NE MOŽE samo tako pojaviti tek u odrasloj dobi. Međutim, nama dolaze brojne odrasle osobe na dijagnostiku i tek u odrasloj dobi se postavi dijagnoza iz raznih razloga. Moguće je da problem u djetinjstvu nije prepoznat zato što dijete ima jako visoko razvijene zaštitne faktore poput inteligencije ili nekog snažno izraženog talenta. Ponekad se radi o tome da su roditelji radili mnoge stvari umjesto djeteta kroz rano školovanje, pa nastavnici nisu mogli primijetiti problem. A ponekad se radi o tome da je dijete prepoznato kao dijete s problemom, ali pogrešno identificiranim problemom, pa ga se nazivalo lijenim, nemotiviranim, tupim, neodgojenim itd. U posljednje vrijeme imam dosta primjera studenata koji se javljaju na obradu i iz razgovora se saznaje da su oduvijek imali poteškoće no odgovarala im je jasna struktura osnovne i srednje škole, kao i roditeljski nadzor. Na fakultetu, prepušteni sami sebi, više ne funkcioniraju i javljaju se kako bi potražili pomoć. Najčešće se ADHD dijagnosticira po polasku djeteta u školu kad su pred svu djecu te dobi postavljeni isti zahtjevi te se tek tu jasno vidi koje dijete može, a koje ne može ispuniti te zahtjeve,

O ADHD-u se posljednjih godina puno piše, govori, čini se da je u porastu. Je li to uistinu tako, ili se jednostavno puno brže i bolje dijagnosticira nego u prošlosti?

Smatram da ADHD nije u porastu nego se samo o njemu više priča pa se dijagnosticira kod osoba kod kojih bi prije 20-ak godina prošao nedijagnosticiran. Isto tako, smatram da je u porastu, zbog stresnog i užurbanog načina života, određen broj simptoma ADHD-a kod svih ljudi. Oko sebe vidimo sve više dekoncentriranih, rasipanih osoba koje kasne, trče, ne stižu pohvatati rokove, nemirni su uslijed unutarnjeg nemira. Pa onda izgleda kao da je ADHD svuda oko nas. No, nije tako. Svi mi imamo neke simptome ADHD-a ponekad, a osobe s ADHD-om imaju ih stalno, bez obzira na to jesu li pod stresom ili ne.

Ako se ne varam, djeca s ADHD-om izrazito su empatična, osjećaje najčešće pokazuju bez filtriranja, nepredvidljiva su te uče na drugačiji način. Prema vašem mišljenju, kako bi se školski sustav mogao prilagoditi takvoj djeci te, iz iskustva, što znate da im najbolje pomaže da se uklope u razred i lakše savladavaju gradivo?

Ja ne mogu a da ne obožavam djecu i odrasle s ADHD-om. Istina je da iz te dijagnoze proizlaze zaista mnoge teškoće s kojima se susreću u svakodnevnom životu. No, isto tako je istina da je dio njihovih teškoća upravo ta neproračunatost, toplina, često nekritičnost, iskrenost i životna iskra koja se u današnje vrijeme tako rijetko viđa. Okolina koja ne razumije može uništiti to kod njih i to je velika šteta, ponekad nepopravljiva. Posramljuju ih, kritiziraju ili kažnjavaju zbog ponašanja koja nisu pod njihovom kontrolom. Iz toga se razviju brojne druge tegobe pa iako ih kod manje djece još nema, kod odraslih osoba s ADHD-om vidim nesigurnost, tjeskobu, nisko samopouzdanje, krivo vjerovanje da ne mogu ništa postići, da se nema smisla ni truditi.

Djeca s ADHD-om u školi zaista mogu postići sve što mogu i druga djeca samo što im treba prilagoditi način i poučavanja i ispitivanja. Stalno ponavljamo nastavnicima da ih se treba motivirati, pohvaljivati. Znate, kad dijete bez ikakvih poteškoća mirno odsjedi cijeli školski sat bez ikakvih izgreda u ponašanju to je normalno no kad dijete s ADHD-om to isto uspije to je zaista velika stvar i potrebno mu je dati do znanja da smo to primijetili i da smo jako zadovoljni s njim. Ja smatram da se u svakom djetetu može pronaći nešto što ćemo pohvaliti, da svako dijete ima nešto posebno u sebi, a na nama odraslima je da to otkrijemo, pohvalimo i potaknemo. Potrebno je dodatno educirati nastavnike, stručne službe škola, odgajatelje o ovom problemu. Oni imaju priliku oblikovati prekrasne osobine kod djeteta, ali isto tako imaju moć dijete slomiti.

Što djeci s ADHD-om najviše pomaže? 

Ne znam, čini mi se da djetetu najviše pomaže podrška. Ako nema podršku u školi vrlo je bitno da ima podršku u obitelji. Važno je da bude voljeno i podržano kako bi se moglo uzdići iznad svojih poteškoća i uspjeti unatoč njima, a ponekad baš i zbog njih. Ako obitelj podrži dijete da pronađe ono u čemu je zaista uspješno ili talentirano, a ne da forsira neke svoje planove za to dijete, onda ćemo dobiti krasne, samopouzdane i kreativne osobe. Ako će škola i obitelj kruto forsirati svoje nametnute planove za koje dijete nema niti kapaciteta niti volje onda ćemo dobiti nesretne i neuspješne odrasle osobe s ADHD-om i brojnim drugim psihičkim poteškoćama.

Kome će vaša knjiga najviše služiti, odnosno kome je prvenstveno namijenjena - roditeljima, nastavnicima ili i samim odraslima koji se nose s ADHD-om?

Ova je knjiga sveobuhvatni prikaz ADHD-a, od njegove povijesti, etiologije, rasprostranjenosti, simptoma, načina dijagnostike i tretmana pa vjerujem da će svatko tko je zainteresiran naučiti nešto više o ADHD-u će naći odgovore na svoja pitanja. To može biti roditelj djeteta s ADHD-om, nastavnik koji u razredu ima učenika s ADHD-om, liječnik školske medicine ili pedijatar koji želi znati više o ovome ili odrasla osoba koja ima ADHD. Upravo pišemo drugu knjigu koja se bavi specifičnim načinima nošenja s ADHD-om, strategijama učenja, pamćenja, usvajanjem ponašanja i vještina koje će osobama s ADHD-om olakšati svakodnevno funkcioniranje. No, za početak željele smo napisati upravo jednu sveobuhvatnu knjigu o ADHD-u.

U aktualnom broju magazina Sensa koji je na kioscima pročitajte novu kolumnu Vesne Hercigonje Novković.