S hiperaktivnošću ili bez nje
Koliko ste puta zaboravili ključ od auta u autu ili ključ od stana s unutrašnje strane brave? Prekinete li katkad prijateljicu u ključnom trenutku razgovora? Dogodi li vam se da jednostavno ne možete mirno sjediti, da vam pažnja lako odluta ili, pak, da ne možete kontrolirati svoju impulzivnost? Svi se s vremena na vrijeme nađemo u takvim situacijama, bilo zbog svakodnevnog stresa ili pljuštanja informacija sa svih strana koje zbunjuju naša osjetila. Tada smo sami sebi smiješni ili si idemo na živce. No biste li mogli tako živjeti iz sata u sat? Do kraja života?
U posljednjih pola stoljeća drastično je porastao broj osoba koje svakodnevno proživljavaju takve ili gore situacije. Znanost je simptome s kojima se suočavaju obuhvatila pod zajedničkim nazivom poremećaj pomanjkanja pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD – od engl. attention deficit hyperactivity disorder), a s obzirom na to da osoba može patiti od tog poremećaja i bez simptoma hiperaktivnosti, katkad se upotrebljava i kratica ADD ili AD(H)D.
Mnogi odrasli i ne znaju da ga imaju
Iako se prije smatralo kako se javlja u djetinjstvu te prolazi do adolescencije, sada se zna da od 60 do 70 posto djece kojima je dijagnosticiran ADHD taj poremećaj osjeća i u odrasloj dobi. Mnogi odrasli žive s ADHD-om koji im nije ni dijagnosticiran ni liječen, a prema nekim podacima, od tog poremećaja diljem svijeta pati oko 3,5 posto odraslih.
Iako je u široj populaciji rašireno vjerovanje da je ADHD bolest modernog doba, to je zapravo jedna od zabluda koja prati poremećaj pozornosti. Doktori su ga zabilježili još početkom prošlog stoljeća, a medicina i dalje pokušava utvrditi glavni uzrok.
Najvjerojatnije je riječ o više čimbenika čije zajedničko djelovanje pridonosi njegovu razvoju. To su, među ostalim, geni, prehrana, roditeljski odgoj te utjecaj okoline. Stručnjaci danas smatraju da je genetika uzrok 75 posto slučajeva, no to ne znači da će svaka osoba s predispozicijom razviti ADHD, nego da određena genska pozadina čini pojedine ljude sklonijima tom poremećaju.
Nemir i stalna mentalna aktivnost
Kad je riječ o ADHD-u kod djece, prvo nam na pamet padne primjer dječaka koji usred nastave počne bučiti. Iako su glavni simptomi ADHD-a slični u djece i odraslih, često se drukčije izražavaju. Tako se pretjerana tjelesna aktivnost dječaka kod odraslih može manifestirati kao osjećaj nemira i stalna mentalna aktivnost.
Gabor Mate, poznati kanadski liječnik i autor knjige Scattered Minds, ovako opisuje svoj život s poremećajem pozornosti: „Moj život, kao i život brojnih ljudi s ADD-om, sličio je žonglerskoj točki iz šoua Eda Sullivana: muškarac vrti tanjure, a svaki tanjur balansira na jednom štapu. Trčeći amo-tamo bez prestanka, nastavlja dodavati sve više i više štapova i tanjura, za koje se čini da bi svaki čas mogli pasti.
Može to nastaviti određeno vrijeme prije nego što štapovi počnu padati i tanjuri se počnu razbijati... Nešto se mora promijeniti, ali osoba s ADD-om ima problema s otpuštanjem. Za razliku od žonglera, ona ne može prestati s točkom.“
Zapravo, postoje tri vrste ADHD-a: onaj u kojem prevladava manjak pozornosti (zaboravljivost, maštanja, loša organizacija i koncentracija te poteškoće s izvršavanjem zadataka), onaj u kojem prevladava hiperaktivnost-impulzivnost (pretjerano meškoljenje i nemiri, hiperaktivnost, poteškoće s čekanjem i mirnim sjedenjem, nezrelo i destruktivno ponašanje) te mješoviti tip ADHD-a (koji je kombinacija prethodnih dvaju).
Svima je uglavnom zajedničko automatsko, nenamjerno „isključivanje“, odnosno frustrirajuća neprisutnost uma. Kako je u svojoj knjizi napisao Mate: „Osoba odjednom spozna da nije čula ništa od onog o čemu se govorilo, da nije vidjela ništa od onog u što je gledala, da se ne sjeća ničega od onog na što se pokušala usredotočiti. Propušta informacije i smjernice, gubi stvari i mora uložiti velik napor da ostane uključena u razgovore s ljudima.“
Iako suvremeni način života sam po sebi ne uzrokuje ADHD, neki stručnjaci smatraju da može itekako pojačati problem u osoba s genetskom predispozicijom. Moderno je doba samo po sebi fragmentirano, ispunjeno podražajima koji nam neprestano odvlače pozornost, viškom izbora i informacija. Svi se zbog toga osjećamo pomalo rastrzano i možemo početi osjećati blaže simptome tog poremećaja. No kako bi bila sigurna da pati od ADHD-a, osoba treba iskusiti šest ili više simptoma ADHD-a tijekom barem šest mjeseci.
Obično se javlja prije sedme godine života
Priznaju se samo simptomi koji narušavaju kvalitetu života na bilo koji način te koji se odigravaju na dva životna područja ili više njih, primjerice kod kuće i na poslu ili u školi. Stručnjaci također smatraju kako nije moguće da kao odrasla osoba razvijete ADHD – poremećaj se obično javlja prije sedme godine života.
I dok se danas tom poremećaju katkad pridaje i previše pozornosti te se tisućama mališana možda nepotrebno daju lijekovi (samo u Velikoj Britaniji broj djece kojima se propisuju lijekovi za ADHD porastao je sa 6000 1994. godine na 345.000 2003. godine), nekoć je svijest o tom poremećaju bila vrlo mala. Nije stoga čudno što mnogi odrasli s ADHD-om u djetinjstvu nisu bili dijagnosticirani. Mnogi shvate da pate od tog poremećaja tek kad potraže pomoć za svoje dijete.
Rizici
Neki stručnjaci povezuju ADHD s povećanim rizikom od ozljeda, ovisnosti o drogama, neuspjehom u školi, na poslu i u međuljudskim odnosima, lošim upravljanjem financijama... Drugi, pak, vide ADHD u pozitivnom svjetlu, naglašavajući kako je to samo drukčija metoda življenja i razmišljanja, koja uključuje veću dozu riskiranja i kreativnosti.
Većina mladih u svojem razvojnom periodu prolazi i kroz razdoblje hiperaktivnosti, kojem je cilj istraživanje okoline, dok roditelji i nastavnici to vide kao „nenormalno“. Izazov je naći ravnotežu i dopustiti pozitivnim osobinama da se ističu te poraditi na smanjenju negativnih simptoma.
Blagoslov i prokletstvo
Osobe s ADHD-om istodobno funkcioniraju ispodprosječno i iznadprosječno, ovisno o tome je li im tema o kojoj se raspravlja zanimljiva ili ne. Ako im je tema zanimljiva, u stanju su se toliko usredotočiti na zadatak da ne vide i ne čuju ništa drugo u svojoj okolini (hiperfokus).
Simptomi manjka pozornosti javljaju se, pak, kod izrazito monotonih i grupnih aktivnosti, kao što su površni razgovori, predavanja ili dugotrajni testovi. Osoba te situacije smatra nevažnima i nezanimljivima te lako odluta u svoj svijet. Ako se poremećaj ne osvijesti i ne poduzmu se koraci za ublažavanje simptoma, život s ADHD-om može biti poput noćne more.
Odrasli s ADHD-om često se muče, osjećaju kako moraju uložiti mnogo više vremena i truda samo da bi održali stvari na okupu. Teško im je stići na posao na vrijeme, hladnjak je često prazan, nikad nemaju vremena za pospremanje doma ili pranje rublja. No s pravim znanjem, sposobnostima i strategijama, ADHD može biti prekrasan dar.
Tako, primjerice, u radnom okruženju nekome s ADHD-om bolje ide brainstorming (spontana rasprava radi pronalaženja novih ideja), pokretanje novog projekta (nego njegovo dovršavanje) ili uskakanje na pola projekta kako bi se riješili nakupljeni problemi koje kolege nikako ne uspijevaju riješiti. Uočeno je da su osobe s ADHD-om često uzbuđene zbog novog posla ili poslovne mogućnosti, no brzo gube zanimanje te krenu u potragu za novim poslom.
Čini se kako je tolerancija na stres na poslu izrazito niska, što uzrokuje frustracije i odustajanje. Zbog svega toga mnogima s ADHD-om bolje ide u privatnim poslovnim vodama, gdje sami određuju radno vrijeme, načine i uvjete rada. Leže im i dinamična zanimanja poput prodaje, fotografije, glume, kuharstva ili odnosa s javnošću.
Holistički pristup liječenju
U ublažavanju simptoma ovog poremećaja možda najveću ulogu ima prehrana. Ona bi trebala biti bogata svježim voćem, povrćem te cjelovitim žitaricama, a šećer bi trebalo izbjegavati u širokom luku. Naime, uočeno je kako nizak šećer u krvi može biti problematičan za osobe s ADHD-om jer drastično ometa rad mozga i raspoloženje.
Kad jedemo samo ugljikohidrate i slatko, šećer u krvi naglo poraste, ali ubrzo i naglo padne te postanemo pospani ili nam oslabi koncentracija. Za osobe s ADHD-om stoga je jako važno da tijekom dana redovito konzumiraju bjelančevine te se klone deserata i industrijski obrađenih ugljikohidrata (poput keksa). Ni kofein nije najsretnije rješenje: iako može djelomice pojačati lučenje dopamina (neurotransmitera koji je važan za donošenje odluka i učenje) te samim time poboljšati izvršavanje zadataka, dugoročno stvara stres za mozak i ne preporučuje se osobama s ADHD-om.
Važnost pravilne prehrane
Osim što trebaju izbaciti određenu hranu, osobe s poremećajem pozornosti mnoge bi namirnice trebale i uvrstiti u prehranu kako bi ublažile simptome. Velika pozornost u posljednje se vrijeme pridaje pozitivnim učincima omega-3 masnih kiselina, cinka te vitamina B6. Utvrđeno je da su ti nutrijenti kod osoba s ADHD-om iznimno niski, a njihovo dodavanje dječjoj prehrani pokazalo je izvrsne rezultate.
Cink je važan jer je uključen u pravilan prijenos dopamina te smiruje živčani sustav, što je iznimno važno kod osoba koje se bore s hiperaktivnošću. Omega-3 masne kiseline poboljšavaju funkcije živčanog, probavnog i imunosnog sustava pomažući organizmu u održavanju sveukupne ravnoteže.
Za održavanje zdravih funkcija mozga i ostatka živčanog sustava važan je i vitamin B6. Zato bi osobe s ADHD-om trebale jesti lan, orašaste plodove, povrće tamnozelenih listova, mahunarke, brokulu, cvjetaču, prokulicu i kupus te masnu ribu (losos, skušu, srdele, tunu).
Izađite van, umjetno svjetlo pojačava simptome
Čist okoliš i puno kretanja na svježem zraku također su pokazali dobrobiti za ublažavanje simptoma ADHD-a. Dokazano je da se pozornost djece s ADHD-om poboljšala nakon boravka u prirodnom okruženju, primjerice parku s puno zelenila.
Također, kanadski su znanstvenici proučavali utjecaj dnevnog svjetla na odrasle s ADHD-om tijekom jeseni i zime. Utvrdili su kako 30 minuta fluorescentnog svjetla punog spektra tijekom tri tjedna rezultira 28-postotnim poboljšanjem simptoma ADHD-a te smanjenjem depresije kod 55 posto ispitanika. Ispitanici su izjavili kako imaju više energije te da im je poboljšana higijena spavanja – odlaze ranije na počinak te se ranije i bude.
Vježbanje kao pomoć
Ne smije se zaboraviti da tjelesna aktivnost igra važnu ulogu u razvoju mozga i kognitivnih funkcija. Tijekom tjelovježbe stvaraju se razne kemijske tvari u mozgu koje tijelo „voli“ te je mnogi s ADHD-om smatraju boljim izborom nego standardnu terapiju lijekovima. Ona pomaže u razvijanju usredotočenosti te smirivanju uma. Veliko američko istraživanje proučilo je utjecaj svakodnevnih 30 minuta zabave i tjelesne aktivnosti u nekoliko škola. Na kraju školske godine broj djece koja trebaju lijekove za ADHD smanjen je za fascinantnih 33 posto.
Dakle, ako se prepoznajete u simptomima ovog poremećaja ili vam je već dijagnosticiran, nije smak svijeta. Ostanite optimistični. Potražite pomoć u svojoj obitelji ili zajednici kako biste se „programirali“ da svakodnevno vježbate, dovoljno spavate, pazite na prehranu te upotrebljavate podsjetnike i popis zadataka koje morate obaviti. Začuđujućom brzinom razvit će se i dugo željena te nadasve potrebna disciplina. Posvetite se samopromatranju, uočite vlastite snage (često su to visoka razina energije i kreativnost) te ih iskoristite za vlastitu dobrobit. I ne zaboravite: osvijestite li svoje jedinstvene kvalitete, život s ADHD-om može biti dar.
.png)
.png)
