Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Njemačkoj je živio pjesnik Justinus Kerner koji je izumio kleksografiju - umijeće stvaranja oblika mrljama tinte. Dogodilo se to sasvim slučajno, dok mu je zbog oslabljenog vida po papiru kapala tinta. Umjesto da papire baci, on ih je presavinuo i tako dobio simetrične oblike mrlji (kao u ogledalu) koji su mu izgledali tako zanimljivo da je njima oslikao svoju zbirku poezije „Klecksographien“. Tako je nastala kleksografija koja se i među odraslima i među djecom proširila i izvan Njemačke kao razbibriga i znatiželjno istraživanje što će tko vidjeti u tim zanimljivim oblicima.
Godine 1884. rođen je Hermann Rorschach. Hermann je kao dječak toliko volio kleskografiju da su ga u školi prozvali Klex, što u prijevodu znači mrlja tinte. Još dok je bio dijete zaintrigirala ga je činjenica da različiti ljudi u istim mrljama prepoznaju različite oblike, a kao student medicine počeo je kolegama i školskoj djeci pokazivati svoje mrlje i analizirati njihove odgovore.
Rorschach se tijekom studija usmjerio na psihijatriju i psihoanalizu, a njegova doktorska disertacija značila je rađanje prve i najpoznatije psihološke projektivne tehnike zvane Rorschachov test mrlja. Projektivna tehnika, najjednostavnije rečeno, znači da ispitanik u te mrlje projicira neki svoj sadržaj, nešto što on vidi. Baš kao što će različiti ljudi u istom oblaku prepoznati različite oblike, tako će i u mrlji tinte. U svojoj doktorskoj disertaciji Rorschach je iznio rezultate istraživanja koje je pokazalo da će mentalno oboljeli ljudi s istim dijagnozama imati tendenciju u mrljama prepoznavati iste oblike.
Iako je Hermann Rorschach preminuo u trideset i osmoj godini života, svojom genijalnom kombinacijom kreativnosti i znanja uspio je ostaviti takav trag da je i danas dio opće kulture. Rorschachu su slavu donijeli brojni filmovi i serije u kojima se psihološko testiranje, zbog vizualne atraktivnosti, jednostavnosti i zanimljivosti, provodi upravo pomoću njegova testa mrlja.
Sve je ovo zapravo samo uvod u ono što vam želim prenijeti. Ljudi su po prirodi skloni nagađati smislene uzorke u besmislenim oblicima ili informacijama. Želimo vidjeti nešto što nama ima smisla, nasumične događaje želimo dovesti u logičnu vezu, želimo od nečeg kaotičnog napraviti nešto uređeno. I upravo ta prirodna ljudska sklonost postaje naša najveća slabost kada smo u bliskom kontaktu s osobom koja ima ozbiljnih mentalnih problema.
Kako može biti tako dobar, drag, duhovit i onda odjednom tako čudno, podmuklo, agresivan? Kako ne vidi koliko sam u šoku kad izazove svađu i onda ne želi razgovarati danima? Što on zapravo misli o meni ako mi jedan dan kaže da sam divna osoba, a za tjedan dana sam čudovište? Zašto ne prestane raditi ono što mi smeta nakon što sam mu sto puta rekla da prestane?
Ova i mnoga druga pitanja postavlja osoba koja se nađe u vezi s nekim tko ima ozbiljnih psihičkih problema, recimo, poremećaj ličnosti. Uvijek je tu jako puno misli, jako puno neodgovorenih pitanja i stalan fokus na „njega“ kojeg ona treba shvatiti jer ako ga shvati, možda bi mu mogla pomoći i onda bi on napokon mogao biti ona najbolja verzija sebe u kojoj oboje toliko uživaju. Ali to je nemoguće. Nemoguće je vidjeti cjelinu koja ne postoji. Moguće ju je jedino popunjavati vlastitim vizijama, a to iziskuje mnogo energije koja odlazi na misli i fantazije.
Osoba koja ima neki ozbiljan poremećaj, naročito iz narcističnog ili borderline spektra, često kao odrasla zna da s njom nešto nije u redu i zato troši mnogo energije da se prikaže u najboljem mogućem svjetlu. I da, to može biti iznimno privlačno i iznimno intenzivno. Može se činiti poput droge na koju se navučete, a onda odjednom droge nestane i preko noći se nađete u krizi.
Osobi koja ima tu nesreću da mora živjeti sa psihičkim oštećenjem koje je teško ili nikako popravljivo, osoba sa zdravom psihom iznimno je potrebna, što čini još jedan dio snažnog intenziteta toksičnih veza. Potrebna joj je zbog veće psihičke stabilnosti koju ima uz nekog tko je stabilniji od nje, ali i zato što vezu sa psihički zdravom osobom shvaća kao dokaz da je i ona psihički zdrava ili barem dovoljno zdrava.
Ta se velika potreba često brka s ljubavlju. Ako vas netko jako treba, to ne znači da vas i jako voli. Ako je u pitanju osoba s poremećajem ličnosti, moguće je da vas voli, ali na svoj način, odnosno onim dijelom sebe koji je ostao sačuvan, koji je zdrav i može voljeti. No to nikada ne može biti cjelovita ljubav jer cjelovite osobe koja bi vas voljela nema.
Najveći je problem u prekidanju toksičnih veza što kod psihički zdrave osobe postoji „navučenost“ na pokušavanje razumijevanja partnerove kontradiktorne ili nejasne psihe. Ali nema se tu što razumjeti. Ne razumije ni on sam sebe. Nema odgovora jer odgovor nije logičan i smislen. I upravo je to odustajanje od logičnosti i smisla teško.
Zato je kod prekidanja toksičnih veza iznimno važno kontinuirano i planski preusmjeravati pažnju na nešto dugo. Ako to ikako može biti nešto što je vama vrijedno, neka ambicija, izvrsno. Mogu to biti i potencijalni novi partneri. Bilo što! Samo da postupno prestane ulaganje energije u rješavanje zagonetne psihe partnera koja vas ostavlja bez odgovora samo zato što odgovora zapravo nema.