U posljednje vrijeme zaokupljena sam razmišljanjem zašto se djeca danas osjećaju sve lošije, zašto nastaje sve više psihičkih poteškoća u sve ranijoj dobi, poput anksioznosti, depresije, poteškoća u učenju i samoozljeđivanja. Iako su roditelji sve educiraniji i fokusiraniji na djecu, ona se nikad nisu osjećala jadnije i usamljenije. Knjige o roditeljstvu objavljuju se svakodnevno, sve je više škola za roditelje, tečajeva o roditeljstvu i treninga roditeljstva, a djeca sve više pate. Što se to događa? Zašto se djeca loše osjećaju?
Autorica, aktivistica i majka troje djece Glennon Doyle opisala je suvremeno roditeljstvo riječima:
„Zamislite da je svaka generacija roditelja pri izlasku iz bolnice s novorođenčetom dobila svojevrstan memo. Memo moje bake glasio bi otprilike ovako: 'Evo tvoga djeteta! Odvedi ga kući i pusti da raste. Neka govori onda kad mu se obratiš. Nastavi dalje sa svojim životom.'
U majčinu bi pisalo: 'Evo tvoga djeteta! Odvedi ga kući i onda se druži s prijateljima koji imaju djecu. Pijte, pušite i kartajte. Potjerajte djecu iz kuće, zaključajte i pustite ih unutra samo da jedu i spavaju.' (Blago njima!)
Naš memo: 'Evo tvoga djeteta! Ovo je trenutak koji si čekala cijeli život: rupa u tvom srcu je ispunjena i ti si napokon kompletna. Kad ti dam dijete u naručje, ako u bilo kojem trenutku osjetiš išta osim krajnjeg ispunjenja, smjesta potraži stručnu pomoć psihoterapeuta. Nakon razgovora s terapeutom smjesta nazovi instruktora za dijete kako ne bi bilo u zaostatku u odnosu na vršnjake. Jesi li ga već upisala na mandarinski? Slušaj! Roditelj više nije imenica, ti su dani prošli, sad je to glagol. Sinonimi glagola roditelj su: zaštititi, popraviti, ukrasiti, planirati, detektirati, raspraviti. Roditeljstvo će zahtijevati cijelu tebe; um, dušu i tijelo. Roditeljstvo je tvoja nova religija u kojoj ćeš naći spasenje. Dijete je tvoj spasitelj. Otkaži sve druge životne obaveze i aktivnosti. Hvala.“
Glennon Doyle upravo ovakvom današnjem razmišljanju roditelja pripisuje svoju tezu da današnja djeca „ne valjaju“. No postavljam si pitanje: ne valjaju djeca ili ne valjaju odrasli?
Uber roditeljstvo
Ljetos sam se s majkom, koja je vrlo cijenjeni dječji psihijatar, vozila na jedno predavanje koje smo obje trebale održati u Istri. U vožnji smo započele razgovor o ideji za našu novu knjigu čija bi tema bila upravo tradicionalno vs. moderno roditeljstvo. Obje smo u svom poslu kod djece primijetile znatan porast psihičkih i tegoba u ponašanju. Pitale smo se zašto i odlučile pogledati unatrag, u roditeljstvo nekada i danas. Predložila je da naslov knjige bude „Tko je bolji roditelj?“, smatrajući da je moja generacija roditelja nešto „zeznula“ i dovela do tog porasta psihičkih problema kod djece. Naravno, nisam se složila s tim naslovom, ali njezin je prijedlog potaknuo raspravu koja je trajala cijelim putem do Istre. U žučnoj raspravi složile smo se da svaka generacija roditelja svoju djecu odgaja u skladu s onim što su sami dobili od svojih roditelja, odnosno onim što nisu dobili. Pa ako smo mi (današnji roditelji) toliko loši, što to nismo dobili od svojih roditelja? Čega smo ostali gladni?
Vjerujem da govorim u ime mnogih, ali u mojem djetinjstvu nije se razgovaralo o osjećajima, djecu se nije pretjerano štitilo, nisu imala neka prava i često su se osjećala nevidljivima i nevažnima. Mislim da upravo u tom leži uzrok pokreta uber roditeljstva kakvo vlada danas. Sve što je meni nedostajalo kad sam bila dijete, sada ću dati, stvoriti, omogućiti svom djetetu. Vidjet ću ga, uvažiti, poštovati, zaštititi, staviti njegove emocije, potrebe i prava na prvo mjesto, umanjiti ili ukloniti sav stres s njegova puta, oblikovati ga za uspjeh. Sve s ciljem da bude sretno.
Kad je dijete projekcija
Možemo li davati PREVIŠE? Kad to davanje prerasta u previše i kad postaje štetno? I je li krajnji cilj odgoja da dijete bude sretno?
Ako odgajamo svoje dijete vidajući vlastite rane i popunjavajući praznine koje nosimo u sebi, onda to svoje dijete zapravo i ne vidimo. Mi dajemo i dajemo, i sve što dajemo se prelijeva i previše je, ali mi ne stajemo. Jer ne vidimo dijete. Ne vidimo njegove potrebe. Mi odgajamo dijete u sebi dajući sebi ono što nam je nedostajalo. Kaže se da pravi, odgovoran roditelj postajemo tek kada prekinemo spone s našim roditeljima i napustimo zacrtana očekivanja koja su nam bila nametnuta. Tek tada možemo uistinu vidjeti tko je naše dijete i što mu treba. Sve do tada mi smo glavni glumci. A dijete je samo naša projekcija.
Jednom sam, kad sam bila mala, imala sam možda 5 ili 6 godina, s roditeljima otišla u goste njihovim prijateljima koji su imali akvarij s ribicama. Bilo mi je dosadno dok su se odrasli družili pa sam dohvatila hranu i počela hraniti ribice. Malo po malo dodavala sam sve više hrane jer me to iznimno zabavljalo, sve dok nisam potrošila svu hranu koja je stajala pokraj akvarija. Voda se zamutila i ribice više nisam mogla ni vidjeti. Sutradan sam doznala da mnoge od njih nisu preživjele. Jesam li davala hranu ribicama da njih nahranim ili da sebe zabavim? Naravno da ovim primjerom ne želim aludirati na to da uništavamo vlastitu djecu radi zabave, ali smatram da često od vlastitih potreba ne vidimo potrebe djeteta. Dajemo i dajemo, kupujemo i kupujemo, oblačimo, zabavljamo, tetošimo, vodamo, plaćamo, organiziramo, ali ono što im stvarno treba ne znamo dati. Sebe. Samo sebe.
Bez mnogo uljepšavanja
Jesu li današnja djeca sretna? Ako nam je to glavni cilj? Nikako! To ne bi trebao biti cilj i nije ostvariv. Dijete želi najnoviji PlayStation i ako mu ga ne možete priuštiti, sramite se! Dijete nije sretno. Ono želi gledati crtiće do kasno u noć i pritom jesti čips i vi mu to ne dopuštate. Dijete nije sretno. Kakvi ste vi to roditelj? No slobodno možete odahnuti. Izbacite iz glave ideju da vaše dijete mora uvijek biti sretno. Sreća dolazi iznutra. Kada razgovaram s djecom koja svakodnevno prolaze kroz našu polikliniku, uvijek mi pričaju o uspomenama koje imaju s roditeljima i one nikad, baš nikad ne uključuju igračke. Pričaju mi o maženju prije spavanja, obiteljskim izletima ili malim privatnim šalama. Pričaju mi o stvarima za koje nije potreban novac. Svim njihovim pričama zajedničko je da su se osjećali viđeni, da su ih vidjeli njihovi roditelji, da su bili bliski, voljeni. Bez agende, bez plana.
Vrlo često od djece čujem kako osjećaju da im njihovi roditelji ne vjeruju, da nemaju povjerenja u njih. „Neka me puste na miru! Neka vode svoj život“, vape današnja djeca. U nastojanju da zaštitimo djecu od svega, mi ih lišavamo svega, štitimo ih od života i lišavamo ih života, a tim postupcima pokazujemo da im ne vjerujemo. Osjećaju se kao ponekad uspješan, a ponekad neuspješan projekt svojih roditelja. Nije ni čudo što je toliko djece danas tjeskobno i depresivno. Jadna djeca osjećaju se odgovorna za roditeljsku sreću, a to je teret koji nitko ne može nositi. Već sam prije pisala o ovome, ali dobro je ponovno naglasiti kako je jedan od najvrednijih darova koji možemo dati svom djetetu da ima zadovoljnog roditelja s ispunjenim životom za razliku od roditelja koji je prekinuo svoj život kako bi se posvetio djetetovu.
Što bi se dogodilo kada bismo od sutra promijenili svoj roditeljski pristup, opustili se, počeli malo više vjerovati svojoj djeci i dopuštati da im se događaju i loše stvari? Jer život nosi i dobro i loše. Što bi se dogodilo kada bismo ih saslušali dok nam pričaju kako su se posvadili s prijateljicom iz razreda, ali ne istog trena slali poruke majci te prijateljice. Što kada bi vam ispričali da učiteljica nije fer jer im je dala lošu ocjenu, a mi ne bismo odmah imali potrebu naručiti se na informacije kako bismo „vidjeli o čemu je tu riječ“. Što kada bismo ih pustili da budu i jadni i tužni i uzrujani i pritom bismo samo bili tu uz njih i za njih, slušajući, razgovarajući, ali ne pokušavajući uljepšati i popraviti to što se dogodilo? Što mislite da bi se dogodilo? Smak svijeta sigurno ne! Dogodilo bi se to da bi naša djeca shvatila da život nosi i lijepe i manje lijepe trenutke. Shvatila bi da, ako nitko neće riješiti njihove probleme, oni će to riješiti sami. Shvatila bi da oni mogu sami, da imaju i sposobnosti i snage za to. Shvatila bi da njihov roditelj vjeruje u njih i vjeruje da će oni to riješiti. A roditelj je uvijek tu, da sasluša, da pruži podršku, da bude rame za plakanje, da stoji uz njih. I iz svake te situacije naše bi dijete izišlo jače. Za razliku od previše zaštićenih, nesigurnih i privilegiranih klinaca imali bismo samopouzdane, otporne i zadovoljne male ljude koji bi vjerovali u sebe dovoljno da dopuste da im se dogodi život. Jer su imali roditelje koji su vjerovali u njih.
Baš kao što je Glennon Doyle predložila da promijenimo stari memo današnjih roditelja u novi koji bi zvučao otprilike ovako: „Evo tvog djeteta! Voli ga, kod kuće i na ulicama. Dopusti da mu se život dogodi. Budi blizu.“