GLENNON DOYLE: 'Teško je biti iskren o tome tko smo i kako se osjećamo, no još je teže živjeti poričući istinu'

Sve velike životne izazove, padove i pobjede spisateljica Glennon Doyle kroz karijeru je pretakala u zanimljive i inspirativne knjige. No, nijedna od njih nije izazvala toliko reakcija i „izlazaka iz ormara“ nesigurnosti, nezadovoljstva i strahova poput njezine posljednje knjige Neukroćena (Mozaik knjiga). Iako se prije nje bavila temama bulimije, alkoholizma i nadvladavanja poteškoća u braku, njezina otvorena ispovijest o trenutku kada je odlučila pratiti svoje srce, a ne nametnute naputke okoline, doprla je do srca i duša milijuna čitatelja.

U svojoj knjizi ponavljate da je život težak, ali da se ljudi mogu nositi s teškim stvarima. Razlika je u tome što sada, kako kažete, pokušavate živjeti na pravi način. Što to vama, u ovom trenutku, znači?

Moja prijateljica i kolegica iz škole Josie u svojoj učionici ima natpis koji mi je postao životna mantra svakog dana i sata u životu. Mi možemo raditi teške stvari, rečenica je koja me motivira i daje mi snagu da preživim dan, tjedan, mjesec, godinu… Moramo prihvatiti da život nije težak zato što smo mi slabi i puni mana ili zato što smo negdje skrenuli s puta, nego je težak zato što je život jednostavno težak, a ja pokušavam živjeti na pravi način – a to je moj način. Nekoć sam živjela po uputama koje sam, baš kao i svaka žena, dobila rođenjem, a sada sam ih odbacila i počela pisati vlastite.

Mnogo ljudi, ponajviše žene, zadovolje se s „dovoljno dobrim“ u životu. Dok smo odrastali, učili su nas da se moramo uklopiti i prihvatiti ono što nam život nudi. Vi kažete da, ako želimo izgraditi nešto iskreno i predivno, moramo uništiti sve „dovoljno dobro“ što nas okružuje. Što ste vi u tom procesu izgubili? Je li vas iznenadilo ono što ste dobili?

Žene „dovoljno dobro“ prihvaćaju jer su tako naučene. Nisu nas učili boriti se za više, bolje, boriti se za same sebe. Ljudi i svijet više vole vidjeti žene koje su patnice i mučenice nego one koje kreiraju svoj život i svoja pravila. Budući da prihvaćamo što nam je nametnuto, mi i dalje žudimo i želimo nešto drugo, a ne znamo čime nismo zadovoljne. Život nam tada prolazi u tuzi, boli, očaju i nezadovoljstvu. Da bismo uništili kult „dovoljno dobrog“, moramo odbaciti sve što su nas učili. Moramo biti svjesne da smo žive samo onoliko koliko smo spremne biti „izbrisane“. Naš budući život uvijek ćemo morati platiti ovim sadašnjim.

U vlastitom procesu poništavanja izgubila sam sve što sam cijeli život lažno gradila, ali sve ono što je ostalo bilo je zdravo i osnažujuće. U tom trenutku bila sam ogoljena. Izgubila sam identitete, uvjerenja i veze, a taj je gubitak bio bolan. Ono što sam dobila mnogo je veće od svega što sam mogla poželjeti. Dobila sam pravu sebe.

Što za vas znači živjeti ispunjeno i smisleno?

Moramo biti iskreni prema sebi. Teško je biti iskren o tome tko smo i kako se osjećamo, ali još je teže živjeti poričući istinu. Mislim da je bijeg od stvarnosti bio jedan od razloga zašto sam se prepustila ovisnosti o alkoholu.

Danas teško pronalazimo svoj unutarnji glas jer su oni izvanjski preglasni. Stalno smo u pokretu, mozak nema potreban odmor, dane provodimo na društvenim mrežama… Tako izgleda život svakoga od nas. Odlučila sam prestati slušati zvukove i glasove oko sebe i potražiti vlastiti glas. Povezivanje sa samom sobom nešto je najvrednije što si možete darovati. Nastojite to cijeniti!

Otvoreno govorite o svojim problemima s alkoholom i drogama, bulimiji, krahu vašeg braka, nesigurnostima… Iznenadite li samu sebe ponekad kada pogledate s čime ste se sve nosili u životu? Odakle ste crpili toliku snagu?

Moji problemi počeli su dok sam bila veoma mlada. Kada sam imala deset godina, dijagnosticirali su mi bulimiju, a zbog bijega od stvarnosti, poput lavine, odjednom sam se borila s toliko fizičkih i mentalnih poteškoća da je sve to vodilo prema alkoholu koji je bio poput točke na „i“.

U životu svake žene mora se dogoditi određen trenutak kada na svijet gleda pravim očima. Naime, nas žene uče da moramo biti zahvalne, čak i kada nismo sretne i zadovoljne. To je prva lekcija koju svaka djevojka nauči.

Kada sam upoznala Abby, bio je to neopisiv osjećaj… Tek sam tada upoznala samu sebe i prvi put u životu donijela odluku vodeći se srcem, ne razmišljajući hoću li ispuniti nametnute norme i obrasce. Dopušteno je ne ispuniti nečija očekivanja i moramo cijeniti ono što jesmo i što želimo biti.

Koje su najvažnije poruke koje kao roditelji moramo prenijeti svojoj djeci? Jesu li lekcije koje učimo žensku djecu prikladne i za mušku?

Bila sam u braku samo radi djece, iako nije bio dobar za mene. Jednog sam dana svojoj djevojčici Tish plela pletenice i shvatila da živim sa svojim suprugom samo radi nje. Pitala sam se bih li njoj poželjela takav brak?! Budući da njoj ne želim život u takvome braku, zašto onda održavam i promičem tu lošu i nezdravu ljubav i sve to nazivam dobrim majčinstvom?
Majke moraju biti patnice. One svoju ljubav dokazuju sporim umiranjem, potiskivanjem vlastitih potreba, ambicija, želja i emocija! To je jedan od načina kako žene nestaju.

Za mnoge je ideja odustajanja od stvari ili osoba koje im ne odgovaraju nezamisliva, ali to bi zapravo trebao biti normalanživotni proces Kako znati što nije ispravno i kako ostati dosljedan sebi u tim trenutcima?

Prije nekoliko godina, po ne znam koju noć zaredom, nisam mogla spavati. Mučila me suprugova nevjera i nisam znala što učiniti i misliti. Jednostavno sam bila izgubljena i očajna. Odgovore sam tražila na Googleu! Otvorila sam na tisuće članaka, a svaki je nudio različite odgovore. Jedni su tvrdili da dobra kršćanka treba ostati. Feministice su smatrale da trebam otići. Članci o roditeljstvu savjetuju da bi dobra majka to upotrijebila kao način da poduči svoju djecu. Sva ova različita mišljenja značila su da doslovno ne mogu svima udovoljiti. Kada žena konačno shvati da je nemoguće udovoljiti svijetu, postaje slobodna naučiti kako udovoljiti sebi.

U knjizi naglašavate da u našem fokusu mora biti briga o nama samima, a da se tek onda možemo brinuti o drugima. Zašto je to važno i koji je uopće razlog da žene i danas ne znaju točno što žele?

Najstrašnije pitanje koje si žena može postaviti jest: Što želim? Zvuči jednostavno, ali kada uzmemo u obzir da smo pod utjecajem religije, obitelji i institucija, teško ćemo znati što zapravo iskreno želimo. Jedan od razloga zbog kojeg vjerujemo da žena ne može slijediti svoje snove leži u tome što su često odmalena odgajane tako da misle kako su manje vrijedne od muškaraca. Jednostavno moramo otkriti svoje skrivene želje i shvatiti da su one dobre za nas bez obzira na to što smo žene. Ako su žene i naučene sumnjati u sebe, to se može promijeniti!

Biti hrabar i voljeti sebe znači živjeti kako ti nalaže tvoja nutrina. Hrabrost znači da se u svakom nesigurnom trenutku okreneš prema sebi, potražiš svoje pravo i iskreno „ja“. Bila sam loša i to me gotovo ubilo. Ali gotovo me ubilo i to što sam bila dobra.

Svojom knjigom Neukroćena dotaknuli ste živote milijuna ljudi i otkrili njihove rane. Mnogi su nakon čitanja te knjige osvijestili što su njihove stvarne potrebe. Kakav je to osjećaj kada znate da ste otvorili toliko zatvorenih vrata?

To je jedan od najljepših osjećaja koji sam mogla doživjeti. Upoznate toliko ljudi putem njihovih priča, strahova i nesigurnosti, ali na kraju, kada shvatite da ste im vlastitim iskustvom pomogli i promijenili život nabolje, osjetite iskonsku sreću.

Ljudi mi govore da moje pisanje doživljavaju kao olakšanje te često i sami osjete potrebu da mi ispričaju svoju priču. S vremenom sam otvorila poštanski pretinac i od tada mi svakoga tjedna pristižu stotine pisama. Mislim da ću ih čitati do svoje devedesete. Nekoliko puta tjedno odložim mobitel, isključim televizor i čitam pisma. Svi smo „sjebani“ i istovremeno čarobni. Život je u isto vrijeme brutalan i predivan.

Kada je riječ o ljubavi, vi ste glas fluidnosti i otvorenosti. Koliko vam je bilo teško prihvatiti činjenicu da ste se nakon braka s muškarcem zaljubili u ženu i s njom osnovali obitelj?

Jednostavno, nisam bila sretna i ispunjena, a događalo se puno toga što za mene kao ženu nije bilo ni oslobađajuće ni istinito. Budući da je moj suprug bio dobar muž, imala sam osjećaj da moram biti zahvalna na svemu, jer su me tako učili. Nas žene uče da moramo biti zahvalne, čak i kada nismo sretne i zadovoljne. Sjetite se samo priče o Evi koja je uništila sebe i cijeli svijet jer je htjela nešto drugačije.
Kada sam upoznala Abby, bio je to neopisiv osjećaj… Prepuštanje i uživanje u toj ljubavi bila je točka preokreta u mom životu, ne samo zato što sam htjela biti blizu nje nego i zato što sam tada konačno udovoljila svim svojim željama i potrebama. Želim biti zaljubljena u osobu, a ne u osjećaj. Želim se pronaći u ljubavi, a ne izgubiti u njoj.

Strah i sram čine velik dio našeg svakodnevnog života. Osjećate li ih i danas u istoj količini kao prije i kako se nosite s njima?
Ako se definiram kao supruga, što se događa kada me supružnik napusti? Ako se definiram kao majka, što se događa kada djeca odu na fakultet? Ako imam karijeru, što se događa kada se tvrtka zatvori?

Ako nalazimo svoj identitet u ulogama koje se neprestano mijenjaju, to znači da nam identitet može biti oduzet. Zato je ženama tako lako živjeti u strahu umjesto u miru. Zbog toga se tako mnogo žena osjeća nevidljivima. Zato se suviše čvrsto držimo za svoje ljude, zatvaramo oči pred stvarima koje bismo trebale pažljivo gledati i odbijamo postavljati pitanja koja treba postaviti. Gradimo pješčane dvorce i onda pokušavamo živjeti u njima u strahu od neizbježne plime. Dvorci od pijeska su prekrasni. Ali ne možemo živjeti u njima. Jer se diže plima. To je ono što plima radi. Moramo zapamtiti: Ja sam graditelj, a ne dvorac. Ja ću graditi i nanovo graditi, stalno i iznova!

Kako gledate na religiju i duhovnost?

Ne znam nazivam li se i dalje kršćankom. Ta oznaka podrazumijeva sigurnost, a ja je uopće ne posjedujem. Ona označava želju da pokušam preobratiti druge, a to je posljednje što želim činiti. Ona označava potpuno pripadanje, a ja nisam sigurna da igdje više pripadam. Jedan dio mene želi skinuti tu naljepnicu, odložiti je i pokušati sretati svaku osobu kao da jedna duša susreće drugu, bez ikakvih slojeva između nas. Ali shvaćam da nisam u stanju potpuno se osloboditi jer oprati ruke od Isusove priče znači prepustiti nešto prekrasno gramzivim otimačima. Pa ću tako reći da ostajem opčinjena Isusovom pričom. Ne kao poviješću koja nam otkriva što se dogodilo jednom davno, nego kao poezijom koja rasvjetljuje revolucionarnu ideju, dovoljno snažnu da danas iscijeli i oslobodi čovječanstvo.

Zajedno s obitelji prošli ste kroz mnoge promjene nakon kojih je bilo potrebno mnogo vremena da rane zacijele. Kakva je danas situacija s druge strane duge?

Spalila sam naputak koji traži da obitelj ostane u svom prvobitnom obliku da bi izbjegla razdor. Uočila sam kako obitelj može doživjeti razvod, ponovni brak, proširenu obitelj, bilo što, i unatoč tomu ostati cijela. Također sam uočila da obitelj može ostati u svom prvobitnom obliku, a pritom biti uistinu razorena. Zaključila sam da će obitelji izbjeći razdore ako se pobrinemo za to da se nijedan član ne mora lomiti ili skrivati kako bi se uklopio. Obitelj je cjelovita kada je svaki član cjelovit.

Nakon što smo se zaljubile jedna u drugu, postali smo jedna velika miješana obitelj. Moj bivši suprug Craig bio je nevjerojatno obazriv tijekom cijelog tog procesa. Abby uvijek kaže kako je on djeci dao dopuštenje da je zavole i to je bio jedan od najvećih poklona koji sam mogla dobiti u životu. Tako je Abby postala druga majka u našoj velikoj obitelji. Dok gledam kako je ona hrabro preuzela ulogu maćehe, uvijek pomislim da je to jedna od najnesebičnijih stvari koju netko može učiniti. To je nesebična, iskrena ljubav, na neki način i božanska ljubav, i svi bismo je više trebali cijeniti.

Kada se ljudi susretnu s našom obitelji, čude se i kažu: „Wow“ jer nikad nisu vidjeli obitelj kao što je naša. Naša je obitelj posebna jer smo mi posebni ljudi. Nismo se držali nacrta koji je netko drugi stvorio, pa se onda mučili da si nađemo mjesto u njemu. Mi stvaramo i nanovo stvaramo svoju obitelj, iz nutrine svakog od nas prema van. Nastavit ćemo to raditi, zauvijek, tako da svatko od nas uvijek ima dovoljno prostora da raste i raste, a da ipak pripada. To je za mene obitelj; mjesto gdje smo zaštićeni i slobodni u isto vrijeme.