Zaljubljena u ljubav
O braku sam se usudila pisati u svojim knjigama i govoriti u online programu jer vjerujem da mi brak dobro stoji. Neki su talentirani za umjetnost, pjevanje, a ja sam za partnerstvo. Sretna sam jer živim zrelu ljubav. Onu ljubav u kojoj su partneri zajedno jer žele, a ne zato što moraju. Zaljubljena sam u ljubav. Volim taj osjećaj mira i ispunjenosti. Volim zajedništvo i međusobno nadopunjavanje.
Čudila sam se oduvijek kako neki koriste razne načine da se njihovi partneri ponašaju onako kako oni žele. Meni je to još kao djevojci bilo strano. Smatrala sam da partner treba biti sa mnom zato što mu je lijepo.
Suprug me privukao upravo zbog toga što mi je davao apsolutnu slobodu. Nisam se trebala pretvarati da sam netko drugi. Iako smo dijametralno različiti, uvijek sam nalazila načine kako frustracije pretvoriti u prilike, vodeći računa da on i ja budemo sretni. Nikada nisam tjerala vodu na svoj mlin. Nema ništa u tome da sam ja sretna, a on nesretan.
Prve bračne frustracije
U periodu kada su se pojavile moje prve bračne frustracije, kada sam postala majka i kada je moj suprug poslovno izbivao iz kuće, educirala sam se za psihoterapeuta. Tako sam iz prve ruke mogla učiti o sebi, svojim ponašanjima i izborima, primjenjujući nova znanja i spoznaje.
Frustracije su bile okidač da mnoga svoja uvjerenja i ponašanja promijenim. Sjećam se početaka kada su one bile minorne. Recimo, ljutila bih se jer nije bilo po mome. To je trajalo satima. Grizlo me iznutra, no nisam htjela popustiti. Željela sam muža kazniti, a najviše sam sebi štetila.
„Ne umiru ljudi od zmijskog ugriza, nego od otrova koji se širi njihovim venama“, rekao bi američki pisac knjiga za samopomoć W. Dayer. To znači da nas ne može povrijediti nečije ponašanje, nego način kako ga tumačimo i emocije koje pritom osjećamo.
Nije bitno tko je u pravu
Srećom, moj je suprug bio prilično mudar. Težio je izgladiti stvari bez obzira na to je li on u pravu ili ne. To sam cijenila i s vremenom sam se na njega ugledala. Shvatila sam da nije bitno biti u pravu, nego voditi računa kako se u braku oboje osjećamo.
S vremenom sam naučila osvijestiti emocije, dopustiti im da odrade onaj dio zbog kojega su se pojavile, prihvatiti ih i procesirati. Divno je kada razumijete zašto radite ono što radite i kada se oslobodite svih vjerovanja i ponašanja koja vam donose nemir, stvaraju tugu i osjećaj bespomoćnosti.
Pogubljena u braku
Bračni odnos je najkompleksniji odnos jer se u njemu miješaju razne uloge koje treba uskladiti. Mnogi izazovi koje treba razumjeti u svojoj suštini služe nam za osobni rast i razvoj jer sve ono što nas stišće izvana (partner koji ne izražava emocije, previše radi ili je neuredan) zapravo je ono što nosimo u sebi. To su najčešće naše potisnute emocije koje zbog frustracije isplivavaju na površinu. A svaka potisnuta emocija služi nam za spoznaju sebe i svoje esencije.
Vjerujem da je svako ljudsko biće u svojoj suštini savršeno. Zato ne treba ništa popravljati, nego otpustiti ono što nam ne služi: uvjerenja, uloge, ponašanja i emocije. Osobno, najteže mi je bilo suočiti se i priznati da se ne cijenim dovoljno.
Život mi je davao izazove, ali sam se pravila slijepom i nisam primjećivala znakove. Kada sam postala majka, potrebe djece i supruga stavljala sam ispred svojih. Nastojala sam svima udovoljiti, a najmanje sebi. Bila sam pogubljena.
Zašto me ne podržava?
Moj veliki životni preokret dogodio se kada sam odlučila dati otkaz nakon 15 godina rada. Imala sam državni posao. Lijep ured i redovnu plaću. Bila sam nezadovoljna sobom, pa se moje unutarnje nezadovoljstvo manifestiralo i na poslovno okruženje jer kada nemate unutarnji mir, tada vam i vanjske okolnosti bivaju u skladu s onim što je u vama. Bila mi je potrebna promjena.
Svi znakovi upućivali su na to da trebam dati otkaz. Bilo me je strah jer nisam imala jasno rješenje što dalje. Znala sam da moja odluka iziskuje prilagodbu cijele obitelji. Očekivala sam da će suprug razumjeti čemu težim.
Umjesto podrške, naišla sam na propitivanje. Kako? Zašto? Je li to potreba? Osjećala sam se krivom. Kao da tražim nešto nemoguće. A ja sam jedino htjela biti sretna.
Trebam li slušati sebe ili supruga?
Prvi put do tada postavila sam sebi pitanje o kvaliteti našeg odnosa. Nije mi bilo jasno zašto me on ne podržava. Zar ću imati nekakav odnos u kojem ne mogu biti i težiti onome što jesam? Činim li nešto pogrešno? Trebam li slušati sebe ili ono što muž govori?
Želja da si napokon udovoljim bila je jača. Nisam mogla natrag. Rekla sam: „Bože, ako je cijena da me suprug ostavi, neka tako bude jer ne mogu više ići protiv sebe.“ Potreba za onim što uistinu želim bila je jača od bilo kojeg okova stvorenog prethodnim uvjerenjima.
Iskrenost prema sebi
Danas znam da je moj suprug progovarao iz straha. Iako nisam sklona rizicima, ponekad postupam instinktivno. To zna biti turbulentno. Stoga je moj suprug glas razuma. Njegovo negodovanje služi mi da svaki put dobro razmislim, želim li to što želim toliko jako da sam spremna riskirati.
Ako je odgovor potvrdan, tada ne osjećam strah jer znam da će sve biti kako treba. Strah većinu ljudi koči u naumima i ne dopušta im živjeti život kakav zaslužuju. Ja sam se usudila vjerovati u bolje sutra. O svemu tome pišem u svojoj knjizi Od mrvice do lavice.
Da bismo imali sretan i ispunjen odnos, treba prvenstveno biti iskren prema sebi jer samo kada smo iskreni i kada slijedimo svoju dušu i unutarnji glas, život zaista donese čuda. I ako u sve to uključimo empatiju i razumijevanje druge strane, nema toga što se ne može postići. Pri odlukama volim se staviti i u partnerove cipele. Pokušavam razumjeti stvari iz njegovog kuta.
Danas mogu ponosno reći da suprug i ja nastojimo biti svjesni koliko nas naša ponašanja približavaju ili udaljavaju jedno od drugoga. Naš unutarnji rast i razvoj nikada ne prestaju. Zato vjerujem da će mi život i dalje nuditi nove izazove, a uz otvoreno i ljubavlju ispunjeno srce ništa nije nemoguće.
.png)
.png)
