S vama je sve u redu

Odmah ću vam reći da je s vama sve u redu. Dok su nas odgajali da slušamo starije i ljude oko sebe, zaboravili su nas naučiti da ponekad poslušamo i sebe. Od malih nogu smo slušali o tome što trebamo raditi da bismo bili 'sretni' i tako smo naviknuli oslanjati se na druge i na postavku da sreća živi negdje izvan nas: u dobrim ocjenama, dobrom društvu, dobrom poslu, u stvaranju obitelji, kupnji kuće... Tako je velik broj nas odrastao dostižući kriterije društveno prihvaćenih normi gdje je sve 'kako treba', a u tom smo procesu zapostavili svoje želje i ambicije. 

Iz prakse vidim da najčešće počinjemo o tome ozbiljno razmišljati kako se približavamo četrdesetoj godini života, kada smo ispunili društvene norme i uloge koje su se od nas očekivale i kada smo postali 'svoj čovjek', najčešće financijski neovisni. U većini slučajeva, kod žena ovaj pravac razmišljanja dobiva na snazi tek nakon što se ostvare kao supruge i majke te odrede neke životne prioritete. Onda, jednog naizgled običnog dana, kada svi odu svojim poslom i one krenu na svoj, shvate da zapravo ne žele ići na taj posao, ne žele biti u okruženju nekih ljudi, ne žele imati još jedan konferencijski sastanak koji će trajati pola dana. Polako shvaćamo da ima puno toga što ne želimo, ali nemamo odgovor na pitanje što želimo. Mnogi u ovakvim trenucima tragaju za brzim odgovorima i rješenjima u strahu da će se dugotrajna posvećenost ovom pitanju pokazati kao gubljenje vremena.

Međutim, posvećenost procesu pronalaženja odgovora na pitanje Što ja želim? najveća je investicija u sebe. Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo početi od boljeg upoznavanja sebe.

Prvi korak
Kada iskreno i prilično dugo odgovarate na pitanje Što više ne želim? u jednom trenutku dolazite do jasne slike svojih osobnih frustracija.

Ne želim ugađati drugima.
Ne želim da moje raspoloženje ovisi o drugim ljudima.
Ne želim više zanemarivati svoje zdravlje i svoj izgled.
Ne želim više raditi do granica izdržljivosti.

Drugi korak
Da ne biste ostali zaglavljeni u negativnom stanju svijesti, postavite sebi transformacijsko pitanje Što želim umjesto toga?

Ovo je pitanje koje vas potiče da iz faze negiranja prijeđete u fazu kreiranja željenog stanja.

Treći korak
Sljedeći korak je širenje svijesti i izlazak iz 'tunela'. Pokrećemo kreativni proces odgovarajući na pitanje

Što mogu početi raditi drugačije?

Ponekad su to male stvari, ponekad velike, ali svaka će vam promjena otvarati nova vrata prema dubljem upoznavanju sebe.

Ako smo se godinama bavili nekim poslom, onda se najveći izazov krije u tome da identificiramo sebe izvan svoje profesije. Druga krajnost je ako smo čitav život posvetili drugima. U tom slučaju, u trenutku kada ostanemo sami, zatečeni smo velikim osjećajem praznine. Ta praznina mora biti nečim popunjena. Na nama je da odlučimo čime ćemo je popuniti – frustracijom ili inspiracijom.

Veoma je dobro povremeno zapitati se Tko sam kada nisam…doktorica, učiteljica, urednica, menadžerica, direktorica, arhitektica, vođa projekta…?

Svatko se od nas u nekom trenutku nađe u 'tranzitnoj zoni', između nečega što više nije i nekoga tko tek treba postati. Ako mu ne damo strukturu i smisao, taj prazan prostor izuzetno lako mogu okupirati anksioznost i strah. U takvim trenucima važno je vjerovati da 'kada ništa nije sigurno, sve postaje moguće'. Nevjerojatno je moćna transformacija iz 'ne znam što želim' u 'mogu što poželim'.

U svojoj praksi imala sam primjere žena koje su kroz odgovor na to pitanje u svojim tridesetima počinjale sve ispočetka, koje su u četrdesetima mijenjale profesiju i pokretale nove inspirativne projekte. Žene koje su, poslije niza neuspjelih veza, tek u pedesetim započinjale nove, divne odnose. Žene koje su radom na sebi svoju bol preoblikovale u snagu i u sebi pronašle odgovore za koje nisu znale da postoje. Stoga, krenite na put samospoznaje i dopustite da vas život iznenadi.

Intervju sa samom sobom

Velik broj ljudi se blokira pokušavajući otkriti svoj životni poziv.

Važnost te odluke zaista djeluje zastrašujuće, kada pođemo od toga da je to nešto veliko, važno i kako ćemo tome posvetiti cijeli život. Međutim, tajna odgovora na to pitanje krije se u malim, na prvi pogled običnim stvarima. Tajna je u povezivanju sa sobom. Da biste prazninu pretvorili u radoznalost, predlažem da napravite kreativnu vježbu 'Intervju sa samom sobom'.

Kada bi snimila film, o čemu bi bio?

Kada bi napisala knjigu, kako bi se zvala? Zašto baš tako?

Koje bi teme obradila? Zašto baš njih?

Životu kojih ljudi se diviš ili zavidiš? Zašto?

Bi li izabrala život u kući izvan grada ili u stanu u centru grada?

Čime bi se bavila u tom okruženju, kako bi izgledao tvoj dan?

Što te raduje, kada imaš slobodan trenutak, što prvo radiš?

Što još želiš naučiti?

Što radiš kada ti neprimjetno proleti vrijeme?

Ponekad je zavist koju osjetite u odnosu na nekoga zapravo navigacija koja vam govori da baš tome i vi potajno težite. Rijetko osjećamo zavist prema stvarima koje nas ne zanimaju. Obratite pažnju na ono što se krije iza toga. Tako postupno dolazite do zone vaših realnih interesa.

Ponekad može biti korisno istražiti što ste voljeli raditi kao dijete. To pitanje ne prakticiram često zato što se mijenjamo tijekom godina i životnih iskustava, pa ono što smo voljeli kao djeca može biti vrlo daleko od onoga što bismo voljeli danas.

Međutim, ponekad upravo tako otkrivamo interese kojih smo se odrekli kao neperspektivnih i nevažnih. Razmatranje tih interesa iz današnje perspektive često nam otkrije potpuno novu dimenziju.