Poznato je kako okolina u kojoj odrastamo formira našu osobnost. Navike koje stječemo,talenti koje njegujemo, znanja koja upijamo, način na koji komuniciramo… crpimo iz obrazaca ponašanja roditelja i onoga što u nama potiču. Okoline u kojima nam od djetinjstva nije omogućen osobni razvoj ostavljaju duboke tragove u našoj psihi. Ponekad ih ostavljamo bez znanja o tome kako ih izbrisati. Nastavljamo odnose koji ih samo produbljuju iz osjećaja dužnosti, biološke povezanosti ili straha od gubitka nečega u čemu možda nikada nismo imali uporište. Mjesta iz kojeg nismo crpili snagu, već razočaranje i bol. U središtu tog mjesta nerijetko stoji narcisoidan roditelj – izvor dizfunkcionalnih odnosa i prešućenog zlostavljanja.
Sagledate li unazad odnose sa svojim roditeljima, pomišljate li kako ste bili žrtva nepoželjnih, neuravnoteženih postupaka? Jeste li ikada imali priliku, u odrasloj dobi, adresirati destruktivne posljedice? Jeste li pokušali racionalizirati situaciju, približiti je roditelju? Ili ste se odmaknuli iz te okoline, smanjili interakciju pa čak i raskinuli spone? Jeste li imali ikoga tko vas je razumio? Prije no što se osvrnemo na znakove narcisoidnih roditelja prisjetite se trenutaka u kojima ste se osjećali samotno. Onih koji su vas možda najviše definirali i predodredili vaše buduće korake. Budite svjesni i činjenice kako nitko nije savršen pa su neka ponašanja jednostavno roditeljski propusti proizašli iz nemogućnosti, nedostatka potpore, nespremnosti… Narcizam je spektar i istina je da je utkan u svakoga od nas.
Trenutno govorimo o široj formi narcizma, ne isključivo o narcističkom poremećaju osobnosti ili, onoga na što obično prvo pomislimo u širem kontekstu – samoljublju.
Narcisoidni roditelji nisu nužno osobe koje izazivaju divljenje drugih. Prvenstveno su emotivno neizgrađeni, nerazvijeni. Njihov ego je krhke naravi. Djecu koriste kao nepresušan izvor za ispunjenje svojih potreba, nauštrb djetetova mentalnog zdravlja. Veo traume tkaju manipulacijama, verbalnim povredama, ponižavanjem, susprezanjem emocija koje su djetetu potrebne. Omalovažavaju djetetova postignuća, a ponekad podliježu i fizičkom nasilju. Nažalost, kako takvi roditelji u djetetu ne potiču samopouzdanje i zdravi, prirodni narcizam koji je dio svih nas, a leži u ljubavi koju si sami dajemo, šanse da će dijete i samo razviti teže narcisoidne navike su veće. Jer, kasnije, u odrasloj dobi, trebat će nekoga tko će u njemu buditi osjećaje vrijednosti ili kome će ga moći uskraćivati. Tako se ovo zlostavljanje potencijalno provlači kroz generacije. Ako, se naravno ne potraži stručna pomoć.
Premda postoji više tipova ovog zlostavljanja (fizičko, psihološko, emocionalno) žrtvama su zajedničke sljedeće osobine: sram i osjećaj beznačajnosti. Ponekad zlostavljanje dolazi i u obliku izdvajanja djeteta kao osobe od koje se mnogo očekuje, koja ima potencijale… samo kako bi kasnije bila izvor za narcisoidne potrebe roditelja. To se događa i kada je u obitelji više djece. Tada je jedno dijete savršeno i ono prima svu roditeljsku potporu, dok drugo istovremeno trpi konstantno kritiziranje i omalovažavanje te ga se kažnjava gotovo za postojanje.
Danas vam donosimo uvid u pet karakteristika ovih roditelja, a sljedećeg tjedna osvrnut ćemo se na pristupe koji vam mogu olakšati prihvaćanje.
1. Dijete smatraju ekstenzijom sebe
Ova karakteristika odnosi se na osobe sklone samoveličanju. Pretencioznost i sebičnost dio su njihove svakidašnjice, a skloni su i agresiji. Započinju sukobe i ponašaju se superiorno. Postavljaju štitove i projiciraju, a kako bi sami izbjegli osjećaje poput srama, tuge ili straha. Zahtijevaju divljenje, pažnju te nadasve poštovanje. Dvolični su. Njihova javna osobnost toliko je drugačije izgrađena pa mnogi iz djetetove okoline ne mogu steći dojam kako je riječ o narcisoidnom roditelju. U društvu su šarmantni. U četiri zida uskraćuju ljubav, a pružaju samo ako nešto dobiju zauzvrat. Dijete tretiraju kao vlasništvo. Kako djecu smatraju ekstenzijom sebe, često ne poštuju njihove osobne granice, niti ih uopće poimaju. Ranije u tekstu referirali smo se na roditelje koji djecu tretiraju ili kao zlatno dijete ili kao crnu ovcu. Zlatno dijete prati planove roditelja i ispunjava njihove želje, dok crna ovca doživljava maltretiranje. Time često djecu i rastavljaju jer im nameću vlastito viđenje svakoga od njih.
2. Ponašaju se anksiozno i kontrolirajuće
Ovaj tip teško se odvaja od djeteta i zadaje osjećaj krivnje. To su takozvani „ranjivi narcisi“. Nesigurni su i emocionalno nestabilni. Nedostaje im samopouzdanja, a njihova agresija dolazi u pasivnoj formi. Oslanjaju se na dijete za emocionalnu potporu. Ponekad zapravo djeca preuzimaju roditeljsku ulogu kao skrbnici takve fragilne osobnosti. Izuzetno reagiraju na znakove napuštanja ili odvajanja od djeteta te gubitka kontrole nad njim. Tada posežu za napadima u kojima dijete optužuju za nezahvalnost i naglašavaju svoju patnju. Žrtvi je nemoguće izbjeći njihovo uplitanje u svaki segment života.
3. U djetetu izazivaju osjećaj da ono ne bi trebalo postojati
Ove osobe boje se intime, a često su i same iskusile neki oblik zlostavljanja. Preuzimaju ili ulogu opskrbljivača ili spasitelja. Ne reflektiraju niti prepoznaju djetetove osjećaje. Gotovo su nezainteresirani za njegovo postojanje pa u njemu grade osjećaj bezvrijednosti ili krivnju što uopće postoji. Zapravo imaju duboki strah od vezanja i tako se vrlo vjerojatno odnose prema drugima jer nisu sposobni ostvariti kvalitetne odnose. Oni se ne mogu niti žele baviti vlastitim emocijama pa se stoga ne žele vezati ni za djetetove.
4. Kompetitivni su i zavidni
Često djetetu zamjeraju jer vjeruju kako su njegovim dolaskom izgubili dio sebe. Moraju biti u centru pažnje i ne mogu zamisliti da ih itko može zasjeniti. Pa ni vlastito dijete. Posežu za kritikama kako bi se osjećali bolje te umanjuju sve, veličajući sebe u usporedbi sa djetetom. Najviše podliježu sabotaži. Tijekom godina koriste drugu formu – izbjegavanje pozitivnih isticanja, komplimenta. U svemu vide negativnost. A samo, kako se oni sami ne bi osjećali sitno. U stvarnosti su duboko ljubomorni.
5. Djetinjasti su
Zbog niskih kapaciteta za reguliranje vlastitih emocija, ovi su tipovi uistinu nezreli. Moguće ih je nazvati gotovo nesvjesnima o svojem ponašanju jer zaista su djetinjasti. U usporedbi s ostalim tipovima, najmanje su zloćudni. Zbog svoje nezrelosti i nespremnosti za svijet ne znaju ni sami kako osobno izrasti pa djetetu jednostavno također ne mogu pomoći u tome. Frustracije izbacuju nasumično i ne znaju ih kontrolirati. Ovdje je više riječ o tome kako nedostatkom sposobnosti ne mogu djetetu biti podrška u trenutku kada mu je to potrebno.
Prepoznajete li nekoga iz svoje okoline u ovim opisima? Pronalazite li svoje iskustvo u njima? Podsjećamo, sljedeći tjedan donosimo vam savjete kako se sa time nositi. Jer, bez obzira na to koliko je vremena prošlo, ono što vas truje iz kutaka memorije, treba oprostiti, a zatim i otpustiti.