Prekid veze je proces. Baš kao i upuštanje u odnos. Gledajući unatrag rijetko je riječ o jednom razlogu, ali postoji riječ koja upire u njihov izvor i često objedinjuje njihovu pojavu – potencijal. Naznaka većeg, boljeg. Ta ideja o nekome, vizija budućnosti koja je ispunjena rastom, potiče zaljubljenost i održava ju snažnom. Do trenutka u kojemu postaje jasno kako nikada neće biti ostvarena. Ona nije laž. Samo iskrivljena slika, stvorena potrebama i željom za bliskošću.
Nije loše upitati se postoje li potencijali; oni mogu biti nit vodilja ka zajedničkom rastu unutar odnosa, ali očekivanja trebaju ostati realna. Neki se na vezu odlučuju jer ne žele ostati sami, a upravo je ovaj pojam jedan od argumenata koji tada koriste. Ne shvaćajući kako, zapravo, samo zavaravaju sebe i ulaze u beskoristan proces pokušaja mijenjanja partnera.
Partner ima svoje individualne ciljeve i obrasce ponašanja. Da, neki se mogu poboljšati, uobličiti, na njima se može raditi. To je dio progresa, ali irealno je očekivati potpunu prilagodbu partnera vama i onime što ste si zamislili, što ste prvotno vidjeli. Možda biste voljeli da se ponaša drugačije, ima interese koji vama odgovaraju… no, gdje je onda njegova osobnost?
„Zaljubila sam se u njegov potencijal, ali to je bila samo moja projekcija mene, vlastitog potencijala koji sam tek trebala ostvariti. Trebale su mi tri godine da zaključim kako sam mu počela zamjerati što ne ispunjava moja očekivanja. Koliko je to zapravo sebično? Zašto ih nisam ispunjavala sama?“ govori Danijela (35) opisujući odnos u kojemu je voljela sve što bi moglo biti, umjesto da je vidjela i njegovala osobu koja je prisutna. Činila je to, kako i sama priznaje i sebi.
Takvim načinom razmišljanja ulazi se u začarani krug fantazije i projekcije. Umjesto boravka u trenutku i uživanju u vremenu koje provodite s partnerom, stalno se podsjećate na činjenicu kako vaša očekivanja ostaju neispunjena. Trenutci zajedništva postoje kako bi se upijali, a ne kritizirali. Jer, kamo, u tom slučaju vodi odnos?
Najveća opasnost veze temeljene na potencijalu jest strah. Strah od gubitka. Ali, ako u odnosu ne možete dobiti napredak, ako niste u stanju biti iskreni, vrijedi li ostati? Kako prepoznati nalazite li se u ovom obliku toksičnosti? Jednostavno se upitajte biste li ostali s trenutnim partnerom kada biste imali priliku vidjeti buduće događaje i znali kako se u narednim godinama ništa neće pretjerano promijeniti? Njihove vrijednosti, stavovi, navike…ostat će isti. Je li to ono što želite?
Ljudi rastu ili mijenjaju obrasce jer to sami žele. Motivirani su dostizanjem ciljeva koje smatraju relevantnima. Osobe koje pokušavaju na to utjecati zbog vlastitih potreba, nailaze na frustraciju i otpor. Partner se ne osjeća voljeno ni ispunjeno. Dapače, umanjuju se njegove stvarne vrijednosti.
U teškim slučajevima, oni opsjednuti potencijalom i sami trpe mentalno ili fizičko zlostavljanje. Vjerujući kako će postati bolje. Nadajući se. Istovremeno, istraživanja pokazuju kako ovakav stav, pogotovo u situacijama koje ugrožavaju pojedinca, doprinosi produživanju problema jer postaje stalni podsjetnik na bol, na razliku između stvarnosti i mašte. Potencijal postaje tek forma eskapizma.
U konačnici, on ugrožava vašu poziciju. Jer, prvotna je dužnost svakoga od nas naučiti voljeti sebe. Prepoznati što možete ponuditi, ali i limite koje treba pomicati. Ne možete li to učiniti sami, nepravedno je tražiti isto od drugih.