Jeste li se ikada uhvatili kako se ispričavate nekome iako niste učinili ništa loše? Možda se ispričavate konobaru kada tražite račun ili započinjete e-poruku rečenicom: 'Oprostite što vas smetam' čak i kada je riječ o sasvim uobičajenoj poslovnoj komunikaciji.
Iako na prvi pogled djeluje kao bezazlena navika, pretjerano ispričavanje ponekad može ukazivati na dublje obrasce ponašanja, poput straha od sukoba, nesigurnosti ili potrebe da ugađamo drugima.
Zašto se to događa i kako možemo prestati ispričavati se za svaku sitnicu? Psiholozi imaju odgovore.
1. Strah od sukoba i želja za prihvaćenošću
Mnogi od nas još od djetinjstva uče da su sukobi nepoželjni, da treba biti poslušan i ne stvarati probleme. Kasnije možemo početi doživljavati svaku napetost u međuljudskim odnosima kao potencijalnu prijetnju.
U takvim situacijama ispričavanje postaje svojevrsni štit. Ispričavamo se unaprijed kako bismo ublažili moguću neugodnost, čak i kada druga osoba nije pokazala nikakvo nezadovoljstvo.
2. Preuzimanje prekomjerne odgovornosti za tuđe postupke
Ljudi koji se često ispričavaju nerijetko preuzimaju krivnju i za događaje na koje ne mogu utjecati. Na primjer, ako kolega ne preda izvješće na vrijeme, možemo reći: 'Oprostite, vjerojatno nisam dovoljno jasno objasnio zadatak', iako odgovornost uopće nije na nama.
Ovakvo ponašanje može biti povezano s pretjeranim osjećajem odgovornosti, odnosno uvjerenjem da moramo kontrolirati ne samo svoje postupke, nego i ono što rade drugi ljudi.
3. Nisko samopoštovanje i osjećaj da niste dovoljno dobri
Kada sumnjamo u vlastitu vrijednost, možemo imati dojam da zauzimamo prostor koji nam ne pripada ili da drugima predstavljamo teret. Zato izgovaramo rečenice poput:
- 'Oprostite što prekidam.'
- 'Oprostite što mi je trebalo toliko vremena.'
- 'Oprostite što vas smetam.'
U nekim slučajevima ovakve rečenice predstavljaju pokušaj da ublažimo unutarnju nesigurnost i unaprijed se zaštitimo od moguće osude.
4. Socijalna anksioznost i strah od odbacivanja
Za osobe koje osjećaju izraženu socijalnu anksioznost, ispričavanje može postati način da provjere je li sve u redu u odnosu s drugima. Mogu se plašiti da će biti pogrešno shvaćene, osuđene ili odbačene, pa izgovaraju 'oprosti' kako bi smanjile napetost i dobile potvrdu da nisu učinile ništa pogrešno.
Međutim, pretjerano ispričavanje ne donosi uvijek olakšanje. Ponekad može dodatno učvrstiti uvjerenje da stalno griješimo ili da moramo tražiti dopuštenje za svaku svoju potrebu.
5. Ispričavanje kao automatska navika
Nije svaka isprika povezana s nesigurnošću ili anksioznošću. Ponekad riječ 'oprosti' jednostavno postane poštapalica.
Koristimo je kada se želimo uključiti u razgovor, zatražiti pojašnjenje ili iznijeti drugačije mišljenje. S vremenom to postaje automatski refleks, čak i kada nema nikakvog razloga za ispriku. U takvim situacijama možemo početi koristiti druge izraze, bez potrebe da mijenjamo čitav način komunikacije.
Kako prestati ispričavati se za svaku sitnicu?
Promjena ne podrazumijeva da se trebamo potpuno prestati ispričavati. Iskrena isprika važna je kada pogriješimo ili nekoga povrijedimo. Cilj je naučiti prepoznavati razliku između stvarne odgovornosti i nepotrebnog osjećaja krivnje.
Obratite pozornost na vlastite riječi. Tijekom dana pokušajte primijetiti koliko puta kažete 'oprosti' i u kojim situacijama. Zapitajte se je li isprika zaista bila potrebna ili ste je izgovorili iz navike.
Zamijenite ispriku zahvalnošću.
Umjesto 'Oprostite što vas smetam', možete reći 'Hvala vam na izdvojenom vremenu'.
Umjesto 'Oprostite što prekidam', pokušajte s 'Mogu li postaviti jedno kratko pitanje?'.
Tako ćete zadržati ljubaznost, bez nepotrebnog preuzimanja krivnje.
Zapitajte se za što ste uistinu odgovorni. Prije nego što se ispričate, zastanite na trenutak i razmislite: Jesam li prekršio neko pravilo, povrijedio drugu osobu ili napravio pogrešku? Ako niste, nema potrebe za ispričavanjem.
Ne morate se ispričavati zbog toga što postojite
Ljubaznost i obzirnost iznimno su važne vrline, ali one ne zahtijevaju stalno ispričavanje. Imate potpuno pravo postaviti pitanje, izraziti mišljenje, zatražiti pomoć ili zauzeti svoje mjesto u razgovoru bez osjećaja krivnje.
Najvažnije je naučiti prepoznati razliku između iskrene isprike i potrebe da neprestano ugađate drugima. Ne morate se ispričavati samo zato što imate vlastite potrebe, mišljenje i pravo da budete prisutni.