Pišem ovu kolumnu i pitam se o vama koji čitate. Pitam se o tom specifičnom, jednosmjernom kontaktu koji ostvarujemo. Pred ekranom sam, tipkam. Obraćam se vama koji, iz moje perspektive, pripadate budućnosti. Čitat ćete moje riječi sjedeći na kauču, ležeći u krevetu, doručkujući, vozeći se u autobusu. Ove riječi začinit će vašu stvarnost. A kako to izgleda iz vaše perspektive? Stižu riječi iz prošlosti, tekst pripremljen za vas i vašu znatiželju o sebi, drugima i ljudskoj prirodi. I sada, u ovim trenucima mog pisanja, a vašeg čitanja, događa se kontakt. Povezani smo. Svjesna ove povezanosti, zastala sam. Moja prisutnost više nije ista. Svijest o kontaktu osvježila mi je pažnju te izoštrila koncentraciju. S vama sam.
Toliko toga ovisi o tome kako i kamo usmjeravamo pažnju. U svijetu u kojem se za našu pažnju bore mediji, kompanije, ljudi te, na poseban i snažan način, djeca - koliko smo svjesni da je naša pažnja dragocjena? Biolog i psiholog Peter A. Levine, pokretač psihoterapijskog pravca Somatic Experiencing, ukazuje koliko vještina usmjeravanja pažnje može biti ljekovita. Kad god u tijelu osjećamo nelagodu - pritisak, zgrčenost, težinu, bol, rastrzanost - pažnju po navici usmjeravamo na tu nelagodu, sa željom da prestane, da je nekako držimo pod kontrolom te 'riješimo problem'. No dok simptomima pridajemo pažnju, zapravo ih zalijevamo i osnažujemo. S druge strane, znatiželjno prateći ugodne osjete, kao što su toplina, stabilnost ili treperenje, tijelo možemo dovesti u bolje stanje.
Kada nečem poklanjamo pažnju, kao da smo to obasjali i stavili pod povećalo. Slično je kad poklanjamo pažnju nekome. Taj netko postaje važan, vidimo ga u sve više nijansi i sve bolje poznajemo. Zato djeca 'zalijevana' radoznalom pažnjom cvjetaju. Pažnja je preduvjet za uspostavljanje kontakta i osjećaj povezanosti. S druge strane, kao suprotnost povezanosti i prisutnosti, je obrambena reakcija - disocijacija. Pri disocijaciji pažnja nije tu već tamo negdje, odsutni smo i daleko, možemo imati i osjećaj da smo samo promatrači koji ništa ne osjećaju. Nismo 'asocirani' s onime što trenutačno proživljavamo, nismo povezani s osjetilima i osjećajima. Drugdje smo. Gdje točno? Tko zna. Možda nigdje.
Disocijacija je iznimno učinkovit način obrane koji nam priskače u pomoć kad nam je najteže. Kad smo preplavljeni presnažnim emocijama, ili u velikoj opasnosti, kada nam je nešto jednostavno previše - tada se isključimo i odemo, prestanemo osjećati i doživljavati, a ono što se događa postaje nestvarno. Bilo bi idealno kada bi se ta obrana - disocijacija - palila i gasila samo kad nam je zaista potrebna. No ako smo dugo ili često bili izlagani traumatskim doživljajima, ili živjeli u obitelji u kojoj se nismo osjećali željenima i prihvaćenima, ova se obrana pali i ostaje aktivnom i onda kada nam uopće ne treba.
Navika isključivanja iz društva, kontakta, života, može biti izuzetno snažna, što znači da ponekad nije bilo sigurno biti uključen i povezan, biti tu sa svojom pažnjom. Sigurnije je bilo zaštititi svoju pažnju odsutnošću i odvesti je drugamo. Čuvajući svoju pažnju, čuvali smo sebe. Pažnja je slojevita tema. Zašto neki trebaju toliko pažnje? Jer je nisu dobivali tijekom odrastanja? No često se događa upravo suprotno - previše pažnje trebaju upravo oni koji su odrastali uz majke koje su im pokazivale pažnju na sve načine, istodobno ne obraćajući dovoljno pažnje na svoje želje i potrebe. Kao djeca trebamo mnogo pažnje, ali također njome tražimo i trebamo drugoga. Zanima nas taj drugi - želimo osjetiti i shvatiti tko je ta druga osoba koja nam pokazuje pažnju. A ako majka do te mjere izgubi sebe, a centar svijeta joj je dijete, ogledalo u kojem dijete spoznaje sebe je prazno. Treba nam netko da vidi naš svijet. Isto tako, i netko da nam pokaže svoj svijet. Pritom je pažnja medij. Medij povezivanja i istraživanja svijeta.
I dok posvećujem pažnju oblikovanju ovih rečenica, ponovno sam svjesna vaše pažnje koja ih prati i pušta da vas nekamo odvedu. Razmišljam tko ste i kako bi bilo kada biste poslali nekoliko rečenica u kojima biste mi na tren pokazali sebe. Gdje se nalazite, što vidite oko sebe, kako se osjećate?
Kada biste mi poslali tih nekoliko redaka, nešto bi se dogodilo. Došlo bi do novog kontakta, a doživljaj vas koji čitate postao bi mi stvarniji. Pažnja koju vam poklanjam pišući ovo, bila bi dotaknuta vašom pažnjom. Inspirirali biste me. Stoga ako ste osjetili želju za kontaktom - napišite mi nekoliko rečenica i rado ću vam odgovoriti. Rado ću osjetiti kako pažnja kojom upravo dovršavam pisanje ove kolumne, nekamo stiže, do nekoga dopire. Pošaljite mi djelić svoga svijeta na tomica@tomicascavina.com.