Traume ispod kože
Iako se želimo zaštititi od nepredvidljivosti života, često se braneći mišlju da se teški i potresni događaji događaju nekome drugome, istina je da smo krhka bića koja pogađaju nevolje, nesreće, emocionalne traume, a ni ratna zbivanja nisu tako daleko za mnoge od nas.
Što nas ne ubije, čini nas jačima, kaže stara narodna poslovica, no je li doista tako? Jesmo li ipak ispod kože, tamo gdje smo svi od krvi i mesa, osjetljiviji nego što mislimo i skupljaju li se ondje traume u obliku energetskih blokada koje sa svojim simptomima na vidjelo ne moraju izaći desetljećima?
Strastveni dr. Levine
Upravo to tvrdi dr. Peter Levine, strastveni istraživač utjecaja traume i stresa na ljudski organizam, koji se ovom temom bavi više od 30 godina, a njegova su saznanja od velike koristi bila u mnogim bolnicama i klinikama u Europi i SAD-u te i danas imaju potencijala promijeniti način na koji gledamo na psihoterapiju i povećati njezinu učinkovitost.
Naime, dr. Levine je proučavao što se, na razini fiziologije, događa ljudima koji dožive i prežive velika traumatična iskustva poput prirodnih katastrofa, ratnih zbivanja, napada, automobilskih i drugih nesreća, ali i bolničkih zahvata i operacija ili pak ljudima koji takvim događajima svjedoče iako u njih nisu direktno uključeni. Mnogi od njih razvijaju psihofizičke probleme koji se pretvaraju u kronične tegobe. Poslije je uvidio da jednake teškoće mogu imati i ljudi koji su doživjeli traume i na drugi način, npr. odrastajući u nepovoljnim životnim okolnostima, koji su bili izloženi određenom ugrožavajućem psihološkom pritisku i slično.
Zarobljena energija
Ovaj znanstvenik donosi revolucionarni pogled na zacjeljivanje teških rana, pa i uklanjanje psiholoških ožiljaka koji nas prate tijekom života. Smatra da se takvi problemi ne mogu riješiti klasičnom psihoterapijom, tj. proradom iskustva razgovorom i razumijevanjem pozadine traume, jer trauma nije zaostala u našem umu i sjećanjima (iako se može manifestirati u obliku naglih neugodnih flashbackova, tj. sjećanja na traume), nego u našem živčanom sustavu.
Naime, pri traumatičnom iskustvu svima nam se događa reakcija „bori se ili bježi“, kad naše tijelo spontano i instinktivno mobilizira veliku količinu energije da bi se s izazovom moglo boriti. No, kako čovjek nije samo instinktivno nego i misaono i emotivno biće, on ne uspijeva uvijek spontano slijediti instinktivnu uputu živčanog sustava da se pokrene pa se pod utjecajem tih drugih sustava često „zamrzne“ ili „zakoči“, a mobilizirana energija se, zapravo, ne upotrijebi i ostane zarobljena u tijelu.
Sigurnosni ventil
Dr. Levine kaže da bi se ovo stanje moglo usporediti sa situacijom kada u automobilu istovremeno dodajemo gas i pritišćemo kočnicu, tj. ostajemo imobilizirani uz veliku razinu stresa koji se zbog našeg unutarnjeg stanja uvijek iznova akumulira. Nakon što traumatični događaj prođe, „podignuta“ energija ne nestaje, nego ostaje „zarobljena“ u našem živčanom sustavu i traži načina kako da se oslobodi.
Zato, smatra Levine, razvijamo mnoge psihosomatske simptome, koji su samo posljedica naše blokirane energije koja nije, po prirodi stvari, napustila naš sustav. Simptomi su zapravo sigurnosni ventili koji pomalo ispuštaju energiju štiteći nas od velike „implozije“. Da bismo liječili traumu, smatra on, ne trebamo nužno zadirati u sjećanja, prisjećati se mučnih detalja neugodnih iskustava i do iznemoglosti pokušavati razumjeti i racionalizirati ono što se dogodilo, nego dopustiti živčanom sustavu da tijekom dobro osmišljenog procesa ispusti višak energije.
Zašto se životinje tresu od glave do repa?
Dr. Levine je do ovih otkrića došao promatrajući divlje životinje. Naime, životinje koje su u prirodi plijen, vrlo se lako uzbude i postanu napete na znak prve opasnosti, ali čim ona prođe, životinje otpuštaju tu energiju, što se očituje vibracijom, tj. trzanjem njihovih mišića, strizanjem ušima ili trešnjom od glave do repa. Kad je opasnost izravna, životinje će se, zahvaljujući mobiliziranoj energiji, dati u trk i tako će se, opet, energija isprazniti. Jedino ako predator ulovi svoj plijen, životinja će ući u imobilizirano, „smrznuto“ stanje, što je prirodni dar jer se pretpostavlja da u tom stanju više ne osjeti bol.
No kakve to veze ima s ljudima, mogli biste se zapitati? Zapravo, jako puno, jer instinktivni dio ljudskog mozga, onaj koji se naziva reptilskim mozgom, nije se promijenio tijekom ljudske evolucije i njega dijelimo s divljim, instinktivnim stvorenjima. Iz njega kreću naše instinktivne reakcije, u koje možemo, međutim, umiješati svoje prste kao „misleći“, evoluirani ljudi. No, taj dio ne prestaje tražiti svoju pravdu.
Dr. Levine ovaj je proces otkrio intuitivno kada je tretirao klijenticu koja je imala snažne panične napadaje zbog kojih se bojala izaći iz kuće. Doktoru ju je uputio njezin psihijatar koji je poznavao Levineov interes za iscjeljivanje pomoću povezivanja uma i tijela. Njezin je liječnik smatrao da bi joj nekakav trening relaksacije mogao pomoći. No, relaksacija nije bila odgovor.
„Naivno sam je pokušao opustiti na prvom sastanku, no umjesto toga, ona je upala u teški panični napadaj. Činila se paralizirana i nije mogla disati. I sâm sam se jako uplašio, a onda sam dobio viziju tigra koji skače prema nama.
Ponesen iskustvom, uzviknuo sam: ‘Napada te tigar! Vidi kako ti prilazi. Trči prema drvetu, popni se i pobjegni!’“ Na njegovo iznenađenje, noge klijentice počele su se tresti, a potom i kretati kao da trči. Žena je iz sebe ispustila vrisak od kojega se ledila krv u žilama (zbog čega je i policija došla na vrata). Počela se tresti, drhtati i potom plakati, a tijelo joj se grčilo u valovima. Ta je reakcija trajala gotovo sat vremena.
U ovom se procesu sjetila iskustva iz djetinjstva koje je bila potpuno potisnula. Bila je na kirurškom stolu zbog uklanjanja mandula. Nije se mogla maknuti, osjećala je da se guši i zbog anestezije, koja se tada obavljala eterom, imala je strašne halucinacije. Dvadeset godina nakon toga, dotad skriveni učinci počeli su izlaziti na površinu. Klijentica je u to vrijeme bila u napučenoj dvorani gdje je polagala ispit i dogodio joj se teški panični napadaj, koji je nastavila redovito doživljavati do dolaska dr. Levineu.
Već na prvom sastanku njezin se živčani sustav počeo vraćati u ravnotežu, a samo nekoliko seansi bilo je dovoljno da njezine teškoće potpuno nestanu. Ubrzo je prestala uzimati lijekove kojima je kontrolirala anksioznost. Dr. Levine je uvidio da nju nije oslobodila katarza prisjećanja na iskustvo iz djetinjstva – to prisjećanje je bilo samo katalizator. Oslobodilo ju je ispuštanje davno nagomilane energije kad je iz paraliziranog stanja uspjela ući u aktivni bijeg. Slika tigra probudila je u njoj njezinu instinktivnu prirodu.
Somatsko doživljavanje
„Iz ovoga sam naučio da je nepotrebno izvlačiti stare uspomene i proživljavati emotivne boli. To čak može biti i kontraproduktivno jer ljude može iznova traumatizirati. Umjesto toga, trebamo oživjeti svoje fiziološke resurse i svjesno ih upotrijebiti“, ističe dr. Levine u svojoj knjizi Waking the Tiger (Buđenje tigra) koja je dobila naziv upravo prema ovom događaju.
Na osnovi ovog, ali i tisuće drugih iskustava koja su uslijedila u njegovoj praksi, dr. Levine je osmislio svoju metodu psihosomatskog iscjeljivanja Somatic Experiencing (somatsko doživljavanje) pomoću koje se u traumu ne ulazi direktno, nego posredno, prateći energetske senzacije u vlastitom tijelu kad se dogodi neka psihosomatska reakcija na neki događaj.
Prve radionice na jesen i kod nas
Tada treba upotrijebiti ono što dr. Levine naziva felt sense, što bi se moglo prevesti kao „proživljeni osjet“. Ovom metodom, korak po korak, učimo doživljavati unutarnje senzacije bez procjenjivanja i racionaliziranja što one znače, jednostavno osjećamo ono što se u tijelu događa i kako se manifestira – neugodom, grčenjem, drhtanjem, mučninom, stiskom, plitkim ili brzim disanjem, različitim emocijama koje imaju svoj energetski naboj.
Kada svjesno proživljavamo ovakve osjete, tijelo se počinje oslobađati zarobljene energije i dovodi se u prirodnu ravnotežu. Za naše je podneblje zanimljivo da ova metoda jako dobro djeluje kod PTSP-a, a prve radionice u Hrvatskoj najavljene su za jesen.
Ono što dr. Levine naziva felt sense zapravo jako podsjeća na drevnu vrstu meditacije mindfulness (pomnost, pozornost). Na vrlo sličan način, i pri toj se praksi uči svjesno pratiti svoje trenutačno, neposredno iskustvo koje doživljavamo na tjelesnoj razini. Ova vrsta meditacije također smiruje um, s traumatičnog promišljanja pažnju vraća na sadašnji trenutak, opušta tijelo i uči nas prihvaćanju umjesto neprestanog „prožvakavanja“ prošlih događaja.
Ravnoteža
Na drugoj strani svijeta, japanski učitelj i iscjelitelj Haruchika Noguchi došao je do vrlo sličnih zaključaka proučavajući spontane pokrete životinja i ljudi te ljudsku fiziologiju. I on je, baš kao i dr. Levine, bio inspiriran vizijom. Jednoga dana ptica mu se zaletjela u prozor i on je promatrao što životinja čini u takvom, za nju traumatičnom događaju. Nakon udarca ptica je kao ukočena pala na pod. Naizgled je bila mrtva, no zapravo je od šoka na trenutak bila paralizirana. Nakon nekoliko minuta ptica je polako pokrenula tijelo, potom se sva stresla i odletjela. Ova trešnja joj je poslužila da isprazni energiju koja je pobuđena šokom i da vrati ravnotežu.
Noguchi je počeo proučavati ovaj potencijal i kod ljudi te je s vremenom, kao i dr. Levine, otkrio da se mnoge naše traume i blokade nalaze u živčanom sustavu. Osmislio je posebne vježbe nazvane katsugen undo koje stimuliraju mali, dakle, reptilski mozak, da otpusti blokiranu energiju koja potom u tijelu pobuđuje spontane pokrete koji donose iscjeljenje. Njegova škola poznata je kao Seitai, što u prijevodu znači „uredno posloženo tijelo“. Ova škola uči kako vraćanjem tjelesne fiziologije u prvobitno stanje možemo pokrenuti i ojačati životnu energiju. Vježbe katsugen undo izvode se usklađene s dubokim disanjem, a u svaki se pokret unosi svjesnost (mogu se pogledati na YouTubeu).
Vibracije
Na sličnom je tragu i socijalni radnik dr. David Berceli koji je desetljećima radio u visokotraumatičnim okruženjima na područjima sukoba, poput Srednjega istoka i Afrike, a bio je i savjetnik u američkoj vojsci. I on je došao do zaključka da se specifičnim aktiviranjem mišića umiruje mozak i cijeli živčani sustav koji u izrazito stresnim i prijetećim situacijama biva pod „visokim naponom“.
Berceli je osmislio inovativnu seriju vježbi, tzv. TRE (Tension, Stress & Trauma Release Exercise), koje pomažu tijelu da otpusti stres i posljedice trauma, i to tako da se aktivira prirodni refleksni mehanizam trešnje, tj. vibriranja tijela, što na prirodan način uklanja mišićnu napetost te vraća osjećaj mira i blagostanja. Kad se ovaj sustav vježbi provodi u sigurnoj okolini u kojoj klijente tijekom procesa vodi terapeut, tijelo se prirodno vraća u stanje ravnoteže.
TRE se bazira na ideji, koja je potvrđena znanstvenim istraživanjima, da se stres, napetost i trauma jednako događaju i na psihičkoj i na fizičkoj razini. Trešnja je, smatra Berceli, naš ugrađeni prekidač koji zaustavlja pretjeranu stimulaciju živčanog sustava i uklanja kronični stres.
Tijelo mudrije od nas
Ovaj sustav vježbi može pomoći u otpuštanju emocija, od blage uznemirenosti do ozbiljne anksioznosti, i to bez obzira na to jesu li uzrokovane stresom na poslu, konfliktima u odnosima, pretjeranom zabrinutošću ili traumama nastalim u nesrećama i katastrofama. Osobe koje su prakticirale Bercelijeve vježbe izjavile su kako se manje brinu i manje su tjeskobne, da su izdržljivije i imaju više energije, rjeđe ulaze u konflikte pa čak i da su u procesu riješile i kronične medicinske probleme te da im se povećala fleksibilnost. Osobe oboljele od PTSP-a također prijavljuju smanjenje simptoma.
Svi ovi sustavi upućuju na to da je naše tijelo daleko mudrije nego što mislimo. Svojim prirodnim instinktima uvijek će nas pokušati vratiti u ravnotežu – pitanje je možemo li svoj um ostaviti po strani da bismo to dopustili jer naš um često ne razumije jezik tijela i stoga odbacuje njegove poruke. No, naučimo li osluškivati ono što dolazi s tjelesne razine i dopustimo li da se tijelo očituje na koji god način želi, bez pokušaja da te procese uopće razumijemo umom, mogli bismo potaknuti vlastito iscjeljenje.