Planirate li svoj tjedan? Nadam se da planirate jer jednom kada je sve na papiru ili u digitalnom kalendaru, um može biti rasterećen od misli, od držanja pod kontrolom svega onog što morate napraviti i što biste trebali napraviti.

Pritom nije dovoljno imati listu na kojoj križate ono obavljeno i dodajete nešto novo. Važno je da ono što želite ili trebate napraviti ima svoju vremensku odrednicu, da znate kako ćete se tim nečim baviti u utorak, od tri do pet popodne. I, ako to ipak ne bude tada, da možete prebaciti za petak od devet do jedanaest ujutro. Naime, kada neka obaveza obuhvaća neko određeno, isplanirano vrijeme, onda je „tamo“, u toj nekoj budućnosti koja tek treba doći i na nju do tada možete zaboraviti.

Rasterećenje uma od onog što morate, trebate ili želite napraviti je i emotivno i energetsko i tjelesno rasterećenje. Držeći pod kontrolom budućnost, ne možete biti dovoljno prisutni u sadašnjosti, a i budućnost vam je manje privlačna jer je opterećena svim tim obavezama.

Zaboraviti. Staviti u kalendar i zaboraviti dok vas kalendar ne podsjeti.

Prilika da primijetite kako se zapravo osjećate

Ponekad će vam trebati i više od sat vremena za kvalitetno planiranje tjedna. Ali ako je vaš tjedan kvalitetno isplaniran, onda taj plan postaje vremenska sigurnosna mreža koja vam omogućuje da tijekom dana budete znatno opušteniji.

Kada je riječ o odmaranju, to je broj jedan – rasteretiti se od „obaveza u glavi“ i pretvoriti ih u „obaveze na kalendaru“. Na tom kalendaru, naravno, treba biti i dovoljno praznog hoda, dovoljno vremena za odmor.

Većina ljudi podcjenjuje vrijeme za odmor. Spavanje je odmor. Gledanje televizije je odmor. Ljetovanje je za odmor. A tijekom radnog tjedna i vikenda? Teško. Uvijek ima toliko toga što treba obaviti. Istina, ima i uvijek će biti. No, jednom kada shvatite koje su prednosti odmora, možda ćete ga početi ozbiljnije planirati.

Dok se odmarate, prije svega, imate priliku primijetiti kako ste. Ponekad je važno odvojiti vrijeme za sebe kako biste shvatili da se osjećate loše jer tek kada primijetite da se osjećate loše, možete u vezi s tim nešto i učiniti.

Zatim, vrijeme za odmor je nužno da bismo sagledali svoj život. Trčeći od jedne obaveze do druge, iz jedne životne situacije u drugu, nemamo priliku izdignuti se iznad života i sagledati gdje smo. Ta šira slika sebe u životnom kontekstu stvara osjećaj reda i pomaže nam da se orijentiramo u vremenu i prostoru. Tko sam bila i tko postajem? Što sam radila i što bih htjela raditi? Kako mi se život mijenjao i kako bih htjela da se nastavi mijenjati?

Kada se ne odmaramo, nemamo vremena za ovakva pitanja. Ona ne isplivavaju jer smo usmjereni na dnevne obaveze zato što smo vremenski kratkovidni. Nemamo kapaciteta za dalekovidnost u smjeru prošlosti i budućnosti, a upravo ta dalekovidnost nam je nužna da bismo mogli osjetiti želju za većim promjenama, kako bismo mogli naslutiti pravac u kojem se želimo razvijati, osjetiti onu verziju sebe koja želimo postati.

Koliko često se pitate: Kako si mogu olakšati? Vjerojatno nikad. A koliko često se pitate: Što još trebam napraviti?Vjerojatno vrlo često. Olakšavanje, rasterećivanje, odmaranje... To nije na ljestvici prioriteta, to je nešto o čemu se ne razmišlja i zato život nikada ne postaje lakši. Jer to nije cilj, nije smjer, nije težnja.

Plan koji glasi: „Godinama ću naporno raditi da bih se poslije mogla odmarati“ ne funkcionira. Godine napornog rada oblikuju čovjeka i taj željeni i iščekivani odmor nakon napornog rada ne dolazi. Dolazi nemir, dolazi potreba da se i dalje stalno nešto radi. No ako si dopustimo kvalitetan odmor u životu kakav jest, onda poštujemo odmor i znamo što nam on daje – priliku da ostvarimo kontakt sa sobom koji je njegujući, kapacitet za životnu dalekovidnost, snagu za prebrođivanje životnih prepreka i teškoća.

Tjelesni impuls

Odmor je važan, odmor je nužan da bismo kvalitetno bili tu, kako za sebe, tako i za druge. Međutim, za većinu ljudi, konstanta je napetost. Čak i kada je vrijeme za odmor tu, nedostaje opuštenost koja bi omogućila kvalitetan odmor. „Ne mogu se vječno odmarati“ rečenica je koju od svojih klijentica često čujem. Iako je tijelo toliko umorno da bi se htjelo „vječno odmoriti“, um zna da se uvijek nešto mora i treba, pa trza tijelo iz opuštanja. Zato volim reći: „Ne možete se vječno odmarati, ali dok se odmarate, to može biti vječno.“

Tijelo nema potrebu vječno ostati na istome mjestu. U tijelu se sam od sebe stvara impuls za pokretom, želja za usmjeravanjem u nekom pravcu. Samo, mi sebi ne dopuštamo osjetiti taj tjelesni impuls jer ga um preduhitri. Um je pun svega onog što se treba i mora. No, ako um prevarimo tim jednostavnim trikom, odlukom da ćemo se odmoriti vječno... Onda prirodno slijedi duboki udah, izdah i opuštanje jer vječnost je prije svega tjelesni doživljaj neopterećenosti vremenom.

Probajte. Upravo završavate čitati ovaj tekst. Odlučite tu gdje jeste, sjedeći u stolcu ili na klupi, ležeći na kauču ili u travi... Upravo tu gdje jeste dopustite sebi vječan odmor. Ne brinite se, netko ili nešto će vas ipak pokrenuti, ali to neće biti zato što morate ili trebate, nešto što vam diktira um. Zašto ne biste sa znatiželjom promatrali što je ono što će vas pokrenuti iz te vječnosti?

Vječan odmor. Sad.