Priča Silvije Repić dokaz je da nas život vodi različitim putevima, ali na kraju nas ipak dovede ondje gdje trebamo biti. Od malih nogu voljela je provoditi vrijeme u kuhinji gdje je s majkom i bakom kuhala i pekla kolače, a u tinejdžerskim danima sanjala je o tome kako će jednog dana otvoriti svoj restoran. No nakon karijere u korporativnom okruženju i iskustva rada kao poslovne trenerice, svoj poziv pronašla je u osnivanju brenda Sana delikatese. Uspjela je spojiti svoju veliku ljubav prema hrani s poslovnim modelom koji je za nju, pokazalo je vrijeme, postao uspješniji nego što je zamišljala. Kako sama kaže, kao vlasnica tvrtke posebno uživa u privilegiju što može konzumirati namirnice (poput Sana hummusa, guacamola, čipsa od jabuke s tamnom čokoladom, kesten‑pirea i sl.) koje biraju čak i u restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Uz smijeh kaže kako je samo zbog toga vrijedilo imati svoju tvrtku.
Nešto veće od nas
Odluka da razvije karijeru iz svojih gurmanskih interesa ponajviše je proizišla iz njezina pristupa životu u kojem ne odvaja poslovno i privatno, rad i užitak. „Vjerujem da smo svi jedno biće koje svaki dan proživljava razne događaje od kojih su neki kreativni, neki razvojni, neki izazovni ili teški, neki opuštajući, neki zabavni. Samim time i razvoj tvrtke vidim kao kreaciju nečeg većeg od nas samih, nečeg kreativnog, izazovnog i zanimljivog“, opisuje Silvija Repić. Takav životni stav usmjerio ju je prema odluci da posao djelomično podijeli i unutar obitelji, s ocem i bratom. Dok mnogi zaziru od obiteljskog biznisa i svega što bi on mogao donijeti, ona u takvoj organizaciji rada pronalazi svoje sigurno, ali i vrlo poticajno okruženje te naglašava: „U većoj mjeri dijelimo iste vrijednosti, imamo golemo povjerenje i predanost poslu, iskrenu komunikaciju te solidan stupanj tolerancije i razumijevanja pa koliko god se ponekad ne slažemo - uvijek nađemo zajedničko rješenje.“
Međutim, vođenje vlastitog posla Silviji Repić donijelo je i mnoge izazove. Dok mnogi u poduzetništvu vide razne poslovne i životne prednosti, poput fleksibilnosti te rada od kuće, a posebno činjenice da si sam svoj šef, prema njezinu iskustvu poduzetništvo nije za svakoga. Ističe da su za vođenje vlastite tvrtke potrebni velika disciplina i posvećenost cilju te dodaje: „Naučila sam da su fleksibilnost, brzina i fokus ključ. Kada se dogodi nešto loše, jednostavno nemam vremena i novca stati i očajavati. Ljudi su skloniji dulje proživljavati probleme prije nego što počnu tražiti rješenja, a to je vrlo nekonstruktivan način suočavanja s njima. Zato sam naučila kako se brzo sabrati i potražiti rješenja. Naravno da nije uvijek jednostavno, ali je najučinkovitije.“
Bez odmora nema rada
Ipak, naglašava da su zadovoljstvo, funkcionalnost i efikasnost u radu beznačajni bez odmora. Na pitanje kako postaviti prioritete, ali se i „isključiti“ kada za tim zaista imamo potrebu, Silvija navodi svoj primjer: „Razvoj poduzeća zahtijeva jako puno rada, ali tijekom godina naučila sam kako se u potpunosti isključiti nakon što kažem 'za danas je dosta'. Naravno, u poduzetništvu često ima hitnih situacija, ali isto tako nije sve hitno, niti sve mora biti sada i odmah. Još mi je izazovno nositi se s osjećajem da nešto 'propuštam' pa pokušavam u danu postaviti prioritete prema onome što mi je važno - i poslovno i privatno. I da, to istodobno znači da svjesno biram nešto ne napraviti i 'propustiti'.“
Sa završetkom svih zacrtanih ciljeva i zahtjevnog poslovnog ritma početak godine tradicionalno je posvećen putovanju u tropske krajeve, a tijekom godine ukradu se prilike za kraće, spontane izlete poput odlaska na koncert u drugom gradu ili na mirni spa vikend. Velik dio svojeg vremena Silvija posvećuje i sportu. Vježba u teretani, prakticira jogu, redovito odlazi u prirodu - što često kombinira s trčanjem, a u posljednje vrijeme vratila se svojoj staroj ljubavi - plesanju salse. Uz brigu o fizičkom i mentalnom zdravlju, cjeloživotnu edukaciju smatra jednim od najboljih načina ulaganja u sebe, pa samim time i u posao. Oduvijek ju je zanimao nutricionizam, a vrijeme koje je posvetila toj temi u posljednje dvije godine rezultiralo je i velikom promjenom u njezinim prehrambenim navikama. Tako je tijekom lockdowna odlučila eksperimentirati s prehranom, čime je započeo njezin prelazak na prehranu baziranu isključivo na biljnim namirnicama, a pritom zagovara jednostavnost i fleksibilnost u odabirima: „Hrani pristupam ležerno i ne zagovaram drastične promjene. Svatko od nas trebao bi osluškivati svoje tijelo, ali i biti otvoren za nove stvari.“
No jedna druga, naoko malena životna promjena za Silviju je bila prijelomnica. Riječ je o jutarnjoj meditaciji koju naziva „najvažnijom promjenom koju je uvela u svoj život“. Njezin pozitivan utjecaj, kako kaže, jednako se ogleda i u privatnom i u poslovnom životu, a u praksi to izgleda ovako: „Svaki dan počinjem tako da pokušam usmjeriti svoje misli i energiju u željenom smjeru.Meditacija je tehnika koja je dobra za moj um i tijelo, s jedne strane opušta tijelo, a s druge trenira mozak, fokus i pamćenje.“
Iskustvo rada u užurbanom i neizvjesnom korporativnom svijetu Silviju Repić poguralo je u smjeru osvještenijeg i fleksibilnijeg pristupa poslu i životu. Naglasak je zapravo na jednostavnoj životnoj činjenici – važno je pronaći, prepoznati i njegovati stil života koji je u skladu s našim potrebama i onime što zaista jesmo. S tim na umu, a pomoću navika koje je tijekom života usvojila, Silvija je zadovoljna što većinu vremena uspijeva postići toliko željenu ravnotežu između rada, odmora i užitka. „Veseli me što, unatoč svakodnevnim dugim radnim satima, ipak većinu vremena uspijevam biti zadovoljna i sretna“, zaključuje.