Nedavno me netko pitao o konceptu odustajanja od uvjerenja koje smo ranije stvorili kako bismo u budućnosti mogli stvoriti nova. Ta je osoba svjedočila snažnoj fizičkoj reakciji na tu mogućnost – na tijelu se čak pojavio osip. Činilo se kao da je sama pomisao na odustajanje od već stečenih uvjerenja proizvela snažnu somatsku reakciju koja se automatski dogodila u roku od nekoliko sekundi. Uvjerenja koja smo ranije stvorili – o našim sjećanjima, našoj prošlosti i našim borbama; naše interakcije s određenim ljudima, predmetima i stvarima – poznata su nam. Identificiramo se s njima i ona postaju ono što mislimo da jesmo – dio su naše osobnosti.
To je zato što ponovno proživljavanje prošlosti pokreće i povezuje iste krugove na iste načine. Biološki, kao i podsvjesno, vraćamo se u prošlost. Vjerujemo staroj priči i ponašamo se kao da je to jedina istina.
Toliko nas ostaje u starome narativu jer je ulaganje u budućnost tako nepredvidljivo za tijelo koje ne vjeruje nepoznatom. Tijelu je ugodno u starim pričama i svim emocijama koje potvrđuju naš identitet. Više nego ugodno; ono žudi za tim emocijama.
Zapravo, kad god recikliramo neko od svojih najvažnijih uvjerenja – o sebi; o nekom drugom; o načinu na koji smo odrastali s roditeljima i braćom i sestrama; o našoj povijesti s bolešću, traumom ili načinima na koje nam je učinjena nepravda - ono što zapravo nastojimo učiniti je potaknuti emocije koje povezujemo s tim pričama i sjećanjima.
I svi to radimo; svi smo mi ljudi. Upravo sada provjerite možete li se sjetiti nedavnog iskustva koje vam je izazvalo snažne osjećaje. Možda je to bio sukob s nekim na poslu ili uznemirujući naslov vijesti – takvo nešto je vrlo lako zamisliti jer se stalno susrećemo sa sličnim događajima. Ali sada, pokušajte se sjetiti kako ste se nosili s emocijama koje su se pojavile? Jeste li se isključili, pretjerano reagirali i posegnuli za telefonom da vas odvrati od tih osjećaja? Odglumili svoje emocije i odjurili? Možda niste ni svjesni kako ste reagirali u tim trenucima, ali vaše vas je tijelo vjerojatno programiralo da se ponašate na potpuno isti način na koji ste se ponašali zadnji put kada ste se susreli s potpuno istim emocijama. I što se tijelo više navikava na te osjećaje, to više žudi za njima.
Drugim riječima, sve dok vaš odgovor na iste okolnosti ostaje isti, vi ostajete isti.
Zašto se čini radikalnim odbaciti ranije stečena uvjerenja? Zato što to znači otpuštanje našeg identiteta, kao i naše ovisnosti o potaknutim emocijama.
Imamo nesvjesnu naviku oslanjanja na naš vanjski svijet da promijenimo svoj unutarnji svijet, ali što bi se dogodilo kada bismo tu istu sposobnost da se usredotočimo na nešto izvan sebe mogli uzeti - i okrenuti je unutra? Što ako bismo mogli prekinuti svoju ovisnost o bilo kojoj drami, traumi ili karmi koja nam guta energiju i pažnju?
Na isti način, što ako bismo se mogli fiksirati ... na ono što se događa u nama? Što ako bismo mogli naučiti sjediti sami sa sobom i vlastitom energijom, i postati ne samo svjesni, već i fascinirani svojim unutarnjim svijetom misli i osjećaja?
Naučiti prebaciti fokus na svoj unutarnji svijeti upravljati svojom pažnjom i energijom jest veliki posao. Tako se odvajamo od prošlog sebe i za to je potreban napor, osobito na početku.
To je, u biti, ono na što nas meditacija poziva da učinimo – odvojimo se od svih tih smetnji, emocionalno smirimo svoje tijelo i uđemo unutra. Da saznamo što je s druge strane naših najčešćih misli, programiranih navika i poznatih emocija.
Dakle, sljedeći put kada sjedite u meditaciji i vaše se tijelo počne opirati primijetite što se događa. Razmišljate li o tome da posegnete za svojim telefonom? Ponavljate li svađu koju ste imali noć prije? Borite li se protiv poriva da prestanete?
Ovo je trenutak kada moramo pokazati volju koja je veća od naših nesvjesnih radnji. To je odlučujući trenutak kada moramo preurediti tijelo u novi um - i ponovno ga uvježbati s ljubavlju, zahvalnošću i ljubaznošću.
Evo sjajne vježbe u tim trenucima kada nas uhvati tjeskoba: Pogledajte možete li postati fascinirani time što ne možete sjediti sami sa sobom? Zapitajte se: što je s druge strane ovoga osjećaja? I izazovite sami sebe da vidite vjerujete li da je to vrijedno saznanja - sjediti s nelagodom još malo. To je potraga za nepoznatim. Razmislite možete li se suočiti s idejom da trebate nešto izvan sebe kako bi ta nelagoda nestala ili možete pronaći resurse unutar sebe da si pružite ono što vam je potrebno u tom trenutku. Postavite si ovo jednostavno pitanje: bih li radije osjećao ljutnju ili radost? Ako je odgovor radost, morat ćete promijeniti svoje emocionalno stanje. Nitko drugi to ne može učiniti umjesto vas.
Ako ne promijenite svoj odgovor sljedeći put kad osjetite uznemirujuću emociju, vaš će se mozak sjetiti što je uzrokovalo nestanak osjećaja prošli put i uvjeriti vas da vam je potreban isti podražaj kako bi osjećaj nestao. S druge strane, ako preuzmete moć nad svojim mislima, navikama i emocijama iz prošlosti, obvezujete se na promjenu.
A onda, zamislite što slijedi. Kroz praksu otkrivate da možete osjetiti transcendentnu ljubav i radost jer ste oslobodili tijelo okova prošlosti i odlučili osjetiti nešto drugo. Zamislite da naučite kako možete preusmjeriti svoju pozornost prema unutra i ne pronaći ništa značajnije od kucajućeg srca i osjetiti istinsku zahvalnost i ljubav. Zamislite da shvatite da možete odbaciti ideju koju ste imali o sebi ili drugoj osobi – i odjednom biti slobodni.
Kada dopuštamo tijelu da nas drži u poznatoj prošlosti, dopuštamo tijelu da nas čuva od slobode nepoznatog. Tijelo se bori da ostane u poznatome – čak i ako to znači živjeti s istim pričama o boli i traumama koje su nas ograničile cijeli život, a to nas čuva od mističnog. Čuva nas od magije. To nas sprječava da ozdravimo. I sprječava nas da otkrijemo beskonačne potencijale novih budućnosti koje bismo mogli stvoriti.
Zašto ne ispričati novu priču o svojoj budućnosti?
Izvor: drjoedispenza