Svjetlost i njezina neizbježna družica tama polarnost su koja nas oduvijek intrigira. Smjenjuju se kao dan i noć, kao dobra i loša vremena, kao svjesno i nesvjesno, kao jasnoća i neznanje, kao ljubav i mržnja. U našem svijetu suprotnosti jedna ne može bez druge.
Tamu često smatramo simbolom neznanja i zabluda. Razna su je religijska tumačenja povezivala s opasnim i zlim silama. Često nas zbunjuje i plaši, premda je samo druga strana svjetlosti. U zimsko doba godine, kad su noći dulje od dana, snažimo se svečanim ritualima rođenja nove godine, vjere u povratak svjetlosti.
Svjetlost je simbol dobrote, mudrosti, čistoće, svega što podržava život. Svjetlost je naš dan, naš vid, naše znanje, jasnoća kojom prepoznajemo istinu. Svjetlost ima posebnu moć - svojim zrakama može prodrijeti kroz tamu. Tama to ne može, ona se neprimjetno prikrada i prekriva nas svojim plaštem. Svjetlost stoga pokazuje put onima koji su se izgubili u tami. Ona je nadahnuće, putokaz, siguran smjer kojim trebamo poći.
U svakodnevnom govoru toliko su se uvriježili pojmovi povezani sa svjetlošću da ih više i ne zamjećujemo. Često „bacamo novo svjetlo" na neku temu, „rasvjetljavamo tajne", a kad konačno nešto shvatimo, kažemo „da nam se prosvijetlila pamet" ili ćemo „na svjetlo dana" izvući sadržaj svog nesvjesnog. U teškim vremenima nadamo se što prije ugledati „svjetlo na kraju tunela".
U duhovnom razvoju težimo „prosvjetljenju". U mnogim duhovnim tradicijama svjetlost opisuje samu narav duše. Svjetlost postoji kao božanska iskra u našim srcima. Kad je svjetlost našeg srca snažna, nadahnuće smo drugima i na poseban način obasjavamo svijet. Uz mnogo toga što će potaknuti naš unutrašnji plamen i ojačati svjetlost najvažnija je ljubav. Ništa neće sjajiti snažnije od ljubavi! Njegovati svoje unutarnje svjetlo temelj je zdravlja i ravnoteže, duhovnog razvoja i ljubavi. Da bismo je slavili i iskoristili kao vodilju u napretku duše, dopustit ćemo da nas vodi srce, slijediti put suosjećanja i dobrote, humanizma i pravednosti.