Prvi puta sam posjetila Indiju prošle godine na mjesec dana. I znala sam da joj se moram vratiti što prije jer za mene je to već bilo pitanje mentalnog zdravlja. To su oni trenutci u srcu kada nešto morate napraviti sami. Za vašu bit, unutarnji razvoj i mentalno zdravlje. Kao i većina ljudi na Balkanu, radila sam od jutra do sutra, i došlo je do zamora. Sve baterije sam istrošila. Tu sam bila za sve - za obitelj, kuću i domaćinstvo. Za moje spašene pse i mačke. Za društvo. Ali nikako nisam bila to za sebe, za moje potrebe. Za šest mjeseci sam navrat-nanos zaokružila priče i obaveze u Srbiji. Spakirala se i došla u Indiju početkom ožujka. Otvorila sam Youtube kanal i Instagram profil. Bila sam tako opčinjena Indijom i mislila – ja ovo moram približiti ljudima s mojih prostora, ljudi moraju vidjeti njezine ljepote i bogatstvo povijesti i kulture. Uglavnom snimam shortse i baziram se uhvatiti trenutak neke situacije, događaja, duhovnog ili životnog obreda. Meni je Indija, dakle, i dalje odmor, a Srbija mjesto gdje ću se poslije odmora vratiti i nastaviti sa svojim obavezama. Ja boravim u Vrindavanu, u okrugu Mathura, državi Uttar Pradesh čiji je glavni grad New Delhi – centralna Indija. Uttar Pradesh i Rajasthan srce su poljoprivrede Indije, najveće izvoznice pšenice i riže, a ujedno spadaju i u najsiromašnije države Indije. Ipak, samo materijalno. Životno i duhovno su itekako bogati.
1. Kada ste došli u Indiju, što vas je najviše iznenadilo? Koliko vam je trebalo da se priviknete na novi život i što vam je najteže padalo u cijelom procesu?
U Indiju sam došla u ožujku, bila je to moja druga posjeta i već sam znala što me očekuje i kako otprilike ovdje funkcionira život. Ovo je prvo mjesto u koje sam došla bez očekivanja, gdje sam sve htjela prepustiti trenutku jer sam u Srbiji sve morala kontrolirati, planirati i kalkulirati. Za Indiju sam se odlučila - ideš, pa kako te situacija ponese.
Najviše me iznenadilo to što vam u Indiji ne trebaju ni sati ni kalendar. To su dvije potpuno nebitne stavke za život ovdje. Priviknula sam se čim su mi stopala dodirnula tlo Indije. Ništa mi nije bilo teško ni čudno. Sve mi je odmah bilo prirodno i logično. Nailazila sam na nelogične prizore i situacije koje se kose sa zdravim razumom, ali opet ovdje je sve to normalno. Možda mi je klima najteže pala jer su vrućine ekstremne pa zatim slijede ekstremne padaline. I tako u krug. I ja sam se našla u Indiji u vrijeme velikih poplava koje nisu imali zadnjih 50 godina. I to kako oni doživljavaju to što su ostali bez kuće je iskustvo za sebe. Njih materijalne stvari ne opterećuju kao nas. Prvi je razlog taj što i nemaju neke materijalne pogodnosti, a drugi jer imaju znanje da materija propada i prolazna je, za razliku od duše. Kako god da okrenem, sve u Indiji je pitanje metafizike.
2. Koliko se vaš dojam o Indiji promijenio s obzirom na očekivano?
Promijenilo se to da očekivanja i planiranja ovdje možete zaboraviti, izbrisati iz misli i rječnika i prepustiti se situaciji. Bilo je malo teško jer sam naviknula kod kuće sve planirati minimum 6 mjeseci unaprijed; brinem o svakom trošku i kupovini, uvijek razmišljam korak unaprijed, a to u Indiji ne vrijedi. Svakodnevni utisci o Indiji me samo još više pozitivno iznenađuju i oduševljavaju jer uviđam veliku razliku u civilizacijama, nekako mi je teško sada s ovog stajališta reći da civilizaciju vidim u Europi gdje su glavni motiv materijalne pogodnosti, konzumerizam i da što bolje sredimo vanjštinu, a unutrašnjost potiskujemo i zaboravljamo. Ovdje u Indiji, u selima pogotovo, nema depresivnih, anksioznih, s promjenama raspoloženja, nema agresije, frustracije... to je jedan mentalni i duhovni mir.
3. Inače svi uvijek pričaju o razlikama između Indije i europskih zemalja, ali što je ono što je slično? Jeste li primijetili nekakvu poveznicu između ljudi, običaja ili rituala?
Naravno. Više sličnosti imamo s Indijom, nego s Europom. Mislim na ljude s Balkana jer su te zemlje po duši sličnije jedna drugoj, nego Europi. Obiteljske vrijednosti su nam iste. Gdje se obitelji vole i poštuju, gdje u domaćinstvima živi po više generacija, gdje su bake i djedovi prisutni u odgoju unuka, gdje je žena stub te alfa i omega jedne obitelji. Žene dominiraju. Nekako su majke te koje donose konačne odluke o svemu. I one su borbene i snalažljive, čak i kada ostanu same. Ženska snaga, ljubav, majke i odgoj najsličnije su Balkanu. Vole se veseliti i slave kao i mi. Svadbe dominiraju, trude se nahraniti i ugostiti sve ljude. Da s ulice dođem nekome kući i kažem da sam gladna - nahranit će me. Upravo to je poveznica s Balkanom. Gostoprimstvo i potreba da pomognu nekome u nevolji. Prihvatit će te otvorenoga srca bez predrasuda.
4. Imate li neku anegdotu koja vam se urezala u pamćenje tijekom vašega života ovdje?
Anegdote se ovdje događaju svakoga dana, ali imam dvije koje su mi i dalje aktualne - prelazak ulice i vožnja rikšom. Prelazak ulice mi je u početku bio napet. Nisam znala gdje bih prije gledala. Na svakom kvadratnom metru se nešto događa i moraš gledati i gore i dolje i lijevo i desno. I sve moraš brzo. Tu su majmuni, krave, psi, ljudi, rikše, deve, bicikli... nema pravila ni u vožnji, semafori ne postoje u manjim mjestima, kao ni pješački prijelazi. Pozitivno me iznenađuje kako unatoč gustom prometu i živim ulicama bez nekog pravila ima malo sudara.
Vožnja rikšom je priča za sebe, to je rollercoaster emocija i posebna avantura jer mi u vožnji funkcioniramo po pravilima, a ovdje je jedino pravilo da voze lijevom stranom, a ni to ne poštuju. Voze posvuda, u suprotnom smjeru, bez svjetala noći, konstantna je buka i glasna glazba. Moraš čuvati svaki dio tijela da ne izleti iz rikše, a taman kada se pozdraviš sa životom jer misliš da je sve gotovo - dolaziš na destinaciju u komadu.
5. S kime i kako provodite svoje vrijeme? Imate li neke nove rituale?
Najviše sam sama sa sobom i najmanje sam usamljena. Najviše vremena dajem životinjama i to dvjema vrstama s kojima sam se prvi puta susrela - kravama i majmunima. Krave u Indiji imaju status Majke. Obožavane su i poštovane, a ima ih posvuda. Zaštita krava u Indiji vjerska je dužnost ljudskih bića i Indijci vjeruju da se istinski mir može uspostaviti samo očuvanjem krava. One su članovi obitelji i o njima se brinu s poštovanjem do kraja njihovog života. Majmuni su ratnici i banda na ulici, otimaju, lome, uvijek prave zabavu. Imaju posebno značajnu ulogu u hinduističkoj mitologiji gdje se obožavaju kao avatari Hanumana, moćnog majmuna koji je pomogao Rami u njegovoj borbi protiv zla. Imaju jake obiteljske veze, žive u čoporu i imaju hijerarhiju. Najviše me je pogodilo kada sam vidjela da majka stalno nosi mrtvo mladunče sa sobom, a pustila ga je tek kada je rodila drugu bebu.
Mojoj prirodi legla je Indija zbog njenog poštovanja prema svakom živom biću. Budući da hinduisti čine 80% stanovništva Indije, jedenje mesa smatra se neciviliziranim i barbarskim. Zabranjeno je ubijanje krava, iako to u većim gradovima nije poštovano. Obilazim mjesta koja su od povijesnog, kulturnog i religijskom značaja. Postoje hramovi u koje odlazim svakodnevno. Kada sam u Vrindavanu, imam jutarnju i večernju rutu obilaženja. Uvijek imaju neka događanja, slavlja i festivali. Najmanje vremena provodim u kući. Sve u Indiji je neki vid rituala i svaki ima svoj smisao. Posebno u hramovima gdje su glavni rituali obožavanje Božanstava. I ovdje je svaki dom hram za sebe. Obitelji imaju svoja osobna Božanstva koja obožavaju. Čak ih nekada nose sa sobom i odnose u hram na daršan, a daršan je susret sa svetim mjestom, Božanstvom ili svetom osobom. Ja volim prisustvovati javnim ritualima, a to su vjenčanja, obožavanje Božanstava po hramovima, obožavanje svete rijeke Jamune i obožavanje krava. To je sve poseban doživljaj. Postoje i parikrami, to je poseban obilazak svetih mjesta u smjeru kazaljke na satu i putanja po kojoj se hoda i kako se prakticira. U Vrindavanu je parikram dug oko 11 km i postoje vjernici koji svaki dan idu u svetu šetnju oko svetih mjesta.
6. Kako biste opisali Indiju u jednoj rečenici? Kakve emocija ova država u vama budi?
Postoji riječ koja mi uvijek izdominira kada pomislim na Indiju, a to je - Majka. Indija pruža utočište, odgaja i hrani svoje stanovnike. Ponekad zna biti oštra i bezosjećajna, ali to je sve za tvoje dobro. Ona je mudra, pravedna i poštena. Stup društva i očuvanja povijesti i kulture. Meni Indija budi osjećaj zajedništva - 15.8. bio je dan nezavisnosti Indije od Velike Britanije. Proslava koja me je ponijela, jednostavno ne možeš biti ravnodušan na takvo slavlje.
7. Postoji li neko drugo mjesto/država u kojem biste se mogli vidjeti u budućnosti? Zašto?
Ne znam. Ovo putovanje po Indiji mi je dalo tu perspektivu da ne planiram i da dajem priliku svakoj situaciji, čak i ako mi izgleda kako ta situacija nije dobra za mene, ipak je lekcija koju moram proći. Poteškoće na koje nailazim su lekcije i prilike za osobni razvoj - kroz ljude, događaje ili mjesta. Ako nema nekog životnog čeličenja, nema ni duhovnog rasta, a samim time ni osobne sreće. Svako mjesto gdje nema nasilja, zlostavljanja i ubojstava mi djeluje primamljivo.