Samopovjerenje usko je vezano uz termin samopouzdanja, ali i cjelokupnog poznavanja, voljenja sebe. Ono ne znači znati sve odgovore ili imati potpunu kontrolu. Zahvaljujući njemu prestaje se buditi osjećaj sumnje i gradi se ambicija, a oslanja se na osobni integritet.
Ljudi koji su izgradili zdrav odnos i povjerenje prema sebi, svjesni su sebe i vlastitog djelovanja i nisu ovisni o drugima. Vjeruju kako se mogu samostalno izraziti i čine to na prihvatljiv, samouvjeren način. Vladaju vlastitim izborima i ne srame ih se. Dapače, znaju primijetiti i istaknuti kvalitete koji su sami izgradili upornim radom. Oni, povjerenje u sebe ne gube na temelju prvih kritika. Shvaćaju kako imaju priliku iskoristiti ih, ali ne odustaju od svojih namjera.
Neizgrađeno samopovjerenje potiče kontinuiranu sumnju i nemogućnost donošenja odluka koje su nužne u datom trenutku. Dovoljan je tek tračak sumnje kako bi osoba pokleknula i izgubila motivaciju za pomakom. Ne vjerujete li sebi, vrlo vjerojatno vas koči strah od pogrešnog odabira, potencijalno negativnih komentara ili posljedica. Ali, važno je znati kada riskirati, kako biste uspjeli zakoračiti u budućnost. Treba shvatiti kako ste si u toj situaciji jedini neprijatelj, jedina osoba koja vas koči. Donošenje odluka o vašim akcijama isključivo je osoban zadatak i na njega, bez obzira na parametre koje u promišljanje morate uključiti, utječete samo vi.
Postoji strah od ideje kako ćete, pogrešnom odlukom, zažaliti što ste nešto učinili. Naravno, norme ophođenja i sustav vrijednosti treba biti izgrađen u savjesnoj osobi, ali takva osoba ne može unaprijed razmišljati o najcrnjim scenarijima. Ne treba sagledavati što se može izgubiti, već ono što možete postići. Svatko u nekom periodu iskusi trenutak žaljena. Spoznaja o pogrešci je temeljna odrednica naše savjesti, a strana je samo onima s psihopatskim karakteristikama.
Problem nastaje ako se ne znate sa žaljenjem nositi. Prvenstveno ga treba prihvatiti, iskusiti najdublje osjećaje koje u vama budi, a zatim i otpustiti. Ako se to ne učini razvija se osjećaj straha i nesposobnosti te se nastavlja ciklus izgrađivanja nepovjerenja u sebe. Pokazujući kako ste naučili nešto iz vlastite pogreške, poništit će osjećaj žaljenja, a prihvaćanjem karakteristika osobnosti koje su promatrane kroz tu prizmu osigurat ćete povjerenje drugih.
Izbjegavanje suočavanja sa žaljenjem ili nedostatno ispitivanje tog osjećaja, veže vas uz prošlost. Strah od budućih propusta pak za ono što tek dolazi, a ne mora biti ikada. Gubite time mogućnost vezati se u sadašnju realnost i sve što vam ona ima za ponuditi. A ako niste prisutni, samo ćete nastaviti reciklirati pogreške iz prošlosti.
Suprotno od samouvažavanja, kako biste izgradili ili produbili samopovjerenje potrebno je prvo saslušati svojeg unutarnjeg kritičara. Sagledati istinu o svim svojim manama i posvetiti se njihovom reduciranju. Slušajući taj unutarnji glas koji nam sugerira nedostatke i strahove, pronaći ćete načine ne kako ga zaustaviti, već kako mu se suprotstaviti. Potaknut će vas da mu dokažete kako je u krivu, kako imate sposobnosti nadići određene nedostatke. Upitajte se što želi od vas? U čemu vas koči i zašto mu to dopuštate? Dopustite si biti nesavršeni. Jer to je odlika svakog pojedinca. Neki ju samo malo bolje skrivaju. Jer, vjeruju u sebe.