Bok, kako ste? Nedostajalo mi je vrijeme koje sam odvajala da vam pišem. Uživam u tom procesu – napravim si čaj, kakao ili čašu vode, zavalim se u fotelju, stavim laptop na krila i krenem pisati. Obično prvo napišem naslov, kao neku nit vodilju, ali ta nit često završi na sasvim drugom kraju. Prenosim svoj tok misli na papir – svoja osobna iskustva, doživljaje, promišljanja. Pišem o onome što sam primijetila, što me iznenadilo ili šokiralo.
No moram reći, malo toga me uistinu šokira. Doživljavam se kao otvorenu i fleksibilnu osobu - ili sam barem stako mislila. Obično srpanj i veliki dio kolovoza provodim u Zagrebu. Ove godine, neplanirano sam provela godišnji odmor tijekom srpnja. I to na način potpuno drugačiji od onog na koji inače idem na godišnji.
Otišla sam s prijateljicom na kampiranje uz rijeku Unu, blizu Bihaća. Sve ono što nije tipično za mene. Moj posljednji dodir s kampiranjem bio je u kampu u Šimunima prije 15 godina. Tada sam boravila u kamp-kućicama, pa se to i ne može nazvati pravim kampiranjem. Rijeke poštujem i volim ih gledati s obale. Kupati se u njima? Nisam baš sigurna. Prijateljica mi je rekla da idemo u robinzonski kamp. U mojoj glavi to zvuči cool. Nemam naviku googlati stvari i ne petljam se u organizaciju. Nisam postavljala nikakve zahtjeve. Samo sam pitala treba li nam nešto od opreme, a ona je rekla da ne treba.
Natrpale smo auto do vrha. Toliko smo bile pretrpane da nas je granični policajac s bosanske strane pitao selimo li se. Pokazivao nam je slike kako se ide kampirati – čovjek ima iskustva, a sada ga imam i ja. Plan je bio obići nekoliko mjesta – Mostar, Blagaj, Konjic na rafting i posjetiti prijatelja Mirsada (o njemu posebna kolumna) te se vratiti u Zagreb.
Od drage prijateljice Ane čula sam divna iskustva s kampiranjem, o puno ljudi u velikom kampu. Dolazimo do kampa, a ja u glavi zamišljam ogroman kamp pun ljudi. No našla sam se na livadi veličine jednog i pol nogometnog igrališta s tek nekoliko ljudi. Prvi šok. Ok, brzo se prilagođavam, hrabrim se: "Možeš ti to." Dečki koji drže kamp su opušteni i dragi. "Smjestite se tu ispod drveta, a tu možete zavezati mrežu", kažu. Već se vidim kako ležim u njoj, ali prvo treba postaviti šator.
Kreće "A je to" avantura. Sjećate se crtića o ona dva brata koji su stalno nešto popravljali pa bi im se sve raspalo? E, tako je nama krenulo. Prijateljica me pita da bacim oko i provjerim snima li nas tko. U šali mislim, pa nema nikoga. Diže ona šator, a ono najmanji koji sam vidjela. Kuku meni! Diva u meni proradila, umirujem se: "Možeš ti to. Svako zlo za neko dobro."
Vežem mrežu između stabala i bacam se u nju. Malo da se opustim i probavim što se upravo događa. Konkretno, što se događa u meni. Kakvu mrežu misli pletu. Promatrač u meni izlazi na scenu i promatra. S jedne strane jeza: "Ja to ne mogu." Diva u meni sad već vrišti. S druge strane, ona jača strana mene govori mi da je upravo ovo ono što trebam i da trebam biti ovdje. Koliko samo možemo biti zarobljenici svoga uma, prepletenog navikama i uvjerenjima. Godinama sam odbijala kampiranje s tetkom, govoreći da nije za mene spavanje na tvrdom. U stvarnosti, kampiranje mi je bilo nelagodno jer ga nisam poznavala, bojala sam se.
Gledam planinu ispred sebe, predivan pogled, mir, šum drveća. Krenula sam se prošetati do WC-a i saznala što znači robinzonski kamp. Nema struje ni vode. Auuu, diva je pokleknula. Prava mala unutarnja drama se odvijala. "Ne mogu ja ovo." Ušla sam u Unu, predivno hladnu rijeku. Volim kada je voda hladna. U njoj sam ogledala sve nijanse zelene, toliko predivnih nijansi koje su me zavodile. Nije joj trebalo dugo da me osvoji planina koja me gledala i Una koja mi je svakog jutra pričala.
Kada razvijamo svjesnost, postajemo svjesni i svojih uvjerenja koja nas limitiraju. Ako se stalno krećemo u istom krugu ljudi, ako stalno posjećujemo ista mjesta, čitamo iste knjige, teže ćemo primijetiti što to stalno iznova vrtimo. Kada se otisnemo u nepoznato, dopustimo sebi da se osjećamo nelagodno i prestrašeno, imamo priliku prepoznati čime sami sebe limitiramo.
Nakon tri dana shvatila sam da naš plan pada u vodu i ne trebamo uopće pratiti plan, već potrebu i želju sebe i svoga tijela. Ostali smo na istom mjestu do kraja. Dvanaest dana u kampu uz Unu, nadomak Cazina i Bihaća. U kampu Grmuša upoznala sam divne ljude, ispunila se prekrasnim iskustvom i, što je najvažnije, oslobodila se okova svoga uma.
Vraćam se ponovo tamo, pa makar na dan, da pozdravim Unu, ne zaboravim naučeno i zagrlim drage prijatelje.
Pitanja za razmišljanje
- Koje uvjerenje o sebi ili svijetu najčešće nosiš sa sobom?
- Kada si se zadnji put zapitala je li to uvjerenje istinito? Kako to uvjerenje utječe na tvoje odluke i ponašanje?
- Jesi li ikada izbjegla neku situaciju zbog prethodnog uvjerenja da ti neće odgovarati ili se nećeš snaći?
- Možeš li se sjetiti primjera kada si odustala zbog straha ili nesigurnosti? Što bi se moglo dogoditi da si se ipak upustila u to iskustvo?
- Kako reagiraš kada se suočiš s nečim što izaziva nelagodu ili strah?
- Je li tvoj prvi instinkt povlačenje ili suočavanje? Kako su tvoja uvjerenja oblikovala ove reakcije?
- Postoji li uvjerenje koje držiš toliko čvrsto da te sprečava u isprobavanju novih stvari?
- Što bi se promijenilo u tvom životu kada bi se oslobodila tog uvjerenja, makar na kratko?
- Kako tvoja okolina utječe na uvjerenja koja imaš o sebi?
- Koje mišljenje ili stavovi drugih ljudi najviše utječu na tvoje vlastito uvjerenje o sebi? Jesi li ikada preispitala ta mišljenja?
- Koje su to navike, rutine ili obrasci ponašanja koje stalno ponavljaš, a koji proizlaze iz tvojih uvjerenja?
- Kako bi izgledao tvoj život kada bi na trenutak odbacila ta uvjerenja i dopustila sebi istražiti nove mogućnosti?
- Kada si zadnji put osvijestila da te neko uvjerenje ograničava?
- Što si poduzela nakon što si to prepoznala? Jesi li bila spremna izazvati to uvjerenje i promijeniti ga?
- Kako bi tvoj život izgledao kada bi bila potpuno slobodna od svih ograničavajućih uvjerenja?
- Što bi činila drukčije? Kako bi se osjećala?
Vježba za preispitivanje uvjerenja
Identifikacija ograničavajućeg uvjerenja:
- Sjedni na mirno mjesto i uzmi nekoliko minuta da razmisliš o uvjerenju koje te možda ograničava. Napiši to uvjerenje na papir i pokušaj opisati odakle dolazi, kako se manifestira u tvom svakodnevnom životu, i na koje načine te ograničava.
Ispitivanje valjanosti uvjerenja:
- Postavi sebi pitanje: "Je li ovo uvjerenje apsolutno istinito?" Razmisli o situacijama u kojima si možda imala suprotno iskustvo, gdje to uvjerenje nije bilo točno. Zapiši te primjere kako bi ih se mogla prisjetiti kada se uvjerenje ponovno pojavi.
Izazov za promjenu:
- Odaberi jedno ograničavajuće uvjerenje i izazovi ga tako da učiniš nešto suprotno od onoga što bi inače napravila zbog tog uvjerenja. Na primjer, ako vjeruješ da nisi dovoljno hrabra da napraviš nešto novo, napravi mali korak u smjeru nečega što te izaziva, bez obzira na strah.
Iskustva izvan naše zone komfora često nam otkrivaju koliko su naša uvjerenja i strahovi duboko ukorijenjeni. Osvještavajući te unutarnje glasove i obrasce ponašanja, možemo početi oslobađati sebe od okova uma.
Kroz moje iskustvo kampiranja u nepoznatom prepoznala sam i prevladala svoje unutarnje prepreke. Putovanja, fizička ili mentalna, pružaju nam priliku za rast i transformaciju, ali samo ako smo spremni suočiti se s nelagodom i promatrati sebe s pažnjom, ljubavlju i razumijevanjem.
*Ako želite saznati više o Dubravkinom radu, posjetite njezin web.