IZLAZAK IZ ZONE UDOBNOSTI NIJE LAK, ALI JE NUŽAN! Psiholog otkriva zašto je važno reći 'ne' stagnaciji i pokrenuti se

Smisao preuzimanja rizika i upuštanja u nepoznato

Zona udobnosti ili komfora fizički je i mentalni prostor gdje su stres i rizik svedeni na minimum. Ona je stanje ili okruženje u kojemu se osjećamo kao kod kuće. U toj nam je zoni sve poznato, sigurno i izvjesno, iako nije nužno idealno. Izlaskom iz nje izlažemo se stresu i neizvjesnosti. Ne možemo predvidjeti što će nas zadesiti i kako ćemo se osjećati na nepoznatom terenu.

Dok zadržavanje u zoni udobnosti može donijeti duševni mir i postojane rezultate, unutar nje nema rasta. Trajan boravak u njoj osuđuje nas na stagnaciju. Tko izbjegava izlazak na slabije poznat teren, propušta prilike za napredak. Hvatanje ukoštac s novim, drugačijim okolnostima nužno je za osobno poboljšanje i veća postignuća. Jeste li ikad bili jako ponosni na nešto što ste učinili rutinski, bez naprezanja?

Otpor i oklijevanje

Zbog čega je teško izaći iz zone udobnosti i kakva je korist ako vam to pođe za rukom? Psiholozi redovito potiču klijente na istraživanje nepoznatoga - tako da stvaraju nove profesionalne kontakte, započnu dugo odgađane projekte ili poduzmu male rizike u smjeru ostvarenja cilja. No, mnogima je teško promijeniti stav prema riziku, osobito ako su pronašli trajno utočište u poznatom okruženju.

'Najčešći otpori izlasku iz zone udobnosti proizlaze iz spoznaje povećanog ulaganja napora u rješavanje problema, suočavanja s povišenom razinom psihičkog stresa, potrebe za prilagodbom novim uvjetima ili načinu života, gašenja starih i stvaranja novih poznanstava, ulaganja povećanog napora u dokazivanje osobnih znanja, vještina i sposobnosti te stvaranja statusa u novoj sredini kad je riječ o promjeni radne ili životne okoline', pojašnjava Zoran Šimić, magistar psihologije.

Riskiranjem širimo osobne granice

U našoj je prirodi želja za sigurnosti i zaštitom. U zoni udobnosti uglavnom znamo s čim imamo posla, lako predviđamo što slijedi i u skladu s tim kujemo planove. No, u ljudskoj je prirodi i želja za istraživanjem, nadmetanjem i pomicanjem osobnih granica. Šteta je uskratiti si prilike za tim iskustvima i svoje potencijale ostaviti neiskorištenima.

Psihologinja i leadership coach Margie Warrell za Forbes je nedavno izjavila da u današnjem natjecateljski nastrojenom i ubrzanom okruženju najveće će nagrade pripasti onima koji su spremni preuzeti rizik i iz zone udobnosti izaći u nesiguran i zastrašujuć svijet.

Strah je snažna prepreka rastu

Kao djeca većinom smo odvažni i spremno preuzimamo rizik. Kako bivamo stariji, postajemo svjesni neuspjeha i smišljamo strategije da bismo se zaštitili od njega. Suzdržavanje od okušavanja u novim okolnostima i aktivnostima nepovoljno se odražava na naš golemi potencijal rasta i transformacije, koja bi se trebala odvijati tijekom cijelog života.

„Plaćamo visoku cijenu straha od poraza.Strah je snažna prepreka rastu jer uzrokuje progresivno sužavanje osobnosti i sprečava istraživanje i eksperimentiranje. Valja shvatiti da nema učenja bez poteškoća i povremenih padova. Ako želimo učiti, moramo riskirati neuspjeh, i to cijeloga života“, napisao je američki sociolog John Gardner u knjizi Self-Renewal (Samoobnova).

Trenutak za napuštanje zone

No, kako znati kad je pogodan trenutak za privremeno ili trajno napuštanje sredine ili načina djelovanja na koji smo naviknuli? „Ne postoji jednostavan recept po kojemu možemo odrediti kad je pravi trenutak za promjenu jer to je vrlo individualno. Ljudi često osjete da su se u nekoj fazi života uspavali, kako im nedostaje zadovoljstva životom ili njegovim aspektima, ali unatoč tomu ne odlučuju se lako na promjene.

'U svakom slučaju, ako postoji visoka razina nezadovoljstva, potrebno je što prije nešto poduzeti, napraviti pozitivan iskorak', tvrdi Šimić i dodaje: 'Kao primjer možemo uzeti osobu koja dulje vrijeme nije zadovoljna na poslu, ali unatoč tomu ne pokazuje inicijativu da nešto promijeni. Nezadovoljstvo poslom najčešće povećava psihički stres na poslu, smanjuje učinkovitost, narušava odnose, uzrokuje nedostatak motivacije te se širi i na obiteljski i bračni život... Prije ili poslije, osoba uviđa da se mora pokrenuti kako bi promijenila tu nepovoljnu situaciju. To je trenutak donošenja odluke o napuštanju sigurne zone.'

Tehnika malih koraka

Izvan zone sigurnosti nema jamstava; tamo obitavaju radost i stres, uspjeh i neuspjeh. Tko je zadovoljan malim, vjerojatno neće napuštati sigurnost zidina koje je podigao. Tko želi više ili ga na to tjera nužda, spustit će most preko opkopa i zakoračiti u vanjski svijet. Ako ste se dugo skrivali u poznatome okruženju, moguće je da će vas strah gurati natrag u tvrđavu svaki put kad izvirite iz nje.

Težite li za potencijalnim nagradama s druge strane zavjese straha, poželjet ćete naučiti vještinu izlaska iz zone udobnosti. Tipičnom ziherašu najbolje će odgovarati tehnika malih koraka. Umjesto strmoglavog skoka u nepoznate vode, možete početi „umakanjem prstiju“ i drugim polaganim potezima koji će vam olakšati napuštanje područja u kojemu ste se lijepo udomaćili.

Napravite li prvi odvažan korak, vjerojatno ćete i drugi. Svako napuštanje zone udobnosti povećava izglede za sljedeći izlazak jer strah opada, a užitak istraživanja nepoznatoga raste. Ova je pojava slična onoj koju doživljavaju vježbači nakon što svladaju početni manjak motivacije. Svaki odrađeni trening uvećava želju za novim treningom pa vježbač s vremenom postaje ovisan o sportskim terenima i tjelesnim naporima.  

Precizno doziranje stresa

Prihvaćanje novih izazova može pomoći u sprečavanju mentalnog propadanja. Istraživanje objavljeno 2013. godine pokazalo je da učenje novih i zahtjevnih životnih vještina te održavanje čvrstih društvenih spona pomažu očuvanju umne oštrine u starosti. 'Za to nisu dovoljni bilo kakvi napori', napomenula je autorica istraživanja Denise Park, psihologinja sa Sveučilišta u Teksasu, te objavila da su samo ispitanici podvrgnuti kontinuiranim i dugotrajnim umnim naporima ostvarili napredak.

Psiholozi su također otkrili da nam doza straha i anksioznosti može pomoći u postizanju vrhunskih rezultata, ali ta doza mora biti precizno određena. Istraživanje koje su Robert M. Yerkes i John D. Dodson 1908. godine proveli na miševima pokazalo je da samo umjereno jaka stimulacija doprinosi poboljšanju rezultata.Kako bi stimulacija bila djelotvorna, potrebno je da dovede do 'optimalne tjeskobe', kako su autori nazvali psihofizičko stanje koje pogoduje uspjehu. Tandem istraživača zaključio je da prejaka stimulacija uzrokuje prevelik, a preslaba nedovoljan stres i anksioznost. U oba će slučaja rezultati biti lošiji.

Kritična točka

'Ako je situacija prezahtjevna, kad je pritisak prejak, obim posla prevelik, a vremena i pomoći premalo, upadamo u zonu negativnog stresa', primijetio je Daniel Goleman, autor Emocionalne inteligencije, u časopisu Psychology Today. 'Tik iznad optimalnog stanja, koje se podudara s vrhom krivulje rezultata, nalazi se kritična točka, kad mozak luči previše stresnih hormona. Oni ometaju sposobnost rada, učenja, slušanja, iznalaska rješenja i djelotvornog planiranja.' Kao što trajno zatvaranje u sigurnu zonu gotovo jamči stagnaciju i monotoniju, tako i neprekidno koketiranje s neizvjesnošću i opasnošću uzima danak zdravlju.

Sigurna luka za povratak

'Važno je zapamtiti da ne moramo stalno pred sebe postavljati izazove i biti produktivni', upozorava Alina Tugend, motivacijska govornica i autorica psihološke literature. 'Dobro je izaći iz zone udobnosti, ali je isto tako dobro biti u mogućnosti u nju se vratiti.'

Promjena se ne treba bojati, one su dio života, ali za njih se treba pripremati da bi tranzicija prošla što bezbolnije, poručuje Šimić jer, kako kaže, izlazak iz jedne zone udobnosti i uspješan prelazak u novu zonu udobnosti jača naše osobne kapacitete. To osobito doprinosi jačanju samopoštovanja i samopouzdanja te nas ohrabruje da s većom lakoćom u budućnosti donosimo odluku o napuštanju zone udobnosti, znajući kako je to jedini mogući način zadovoljenja naših potreba.